ERNEST PELAIC (STORIES)

Sunčanu sam upoznao jednog hladnog zimskog jutra 1985. godine, dan nakon što je potpuno gola osvanula na naslovnici erotskog časopisa „Start“. Upravo je završavala školu i polagano ulazila u svijet odraslih, baš kao i ja. Za njezine roditelje i blisku okolinu to je bio šok koji nisu očekivali ni u najcrnjem scenariju. Burna reakcija njezina oca i majke nije izostala. U trenutku im se srušio svijet. Po njihovom shvaćanju života, dogodila im se najveća moguća sramota koju nisu imali snage ni razumjeti ni oprostiti. Potjecala je iz vrlo skromne radničke obitelji koja je živjela u betonskoj baraci nedaleko od splitskog Škvera. Otac joj je radio u brodogradilištu, bio je strog i patrijarhalan čovjek. Majka krojačica u tvornici kožne galanterije. Nisu imali gotovo ništa osim poštenja, teškog rada i nade da će njihova jedina kći jednog dana živjeti boljim životom od njih. Ali Sunčana je željela nešto drugo. Sanjala je glamur, avanturu, putovanja i svijet koji nikada nije upoznala. Gledala je ...

Ako kažem da je ta 1968. bila najvažnija godina u mom životu, neću vas mnogo slagati. Konačno, tada sam stigao na ovaj svijet. Odakle? Iz Jajca? Ne, nisam. Iz Jajca? Da, jesam! Utrkivao sam se sa nekoliko milijuna meni istih ili sličnih spermatozoida, i uz pomoć raznih prljavih trikova, podmetanja nogu, laktarenja i cipelarenja, prvi sam iz mraka prošao kroz ciljnu ravninu i ugledao svjetlost. Znao sam da je uspjeh na vrhu planine, i ja sam taj vrh jedini osvojio. Dakle, svoje prvo životno putovanje započeo sam kao pobjednik. Iza sebe sam ostavio krvav trag, ali na vrijeme sam instinktivno shvatio, još u majčinoj utrobi, da ako hoćeš preživjeti, konkurenciju moraš fizički uništiti. Jebeš fair play. Čim sam izletio iz rodnice, počele su mi se servirati laži. Gnjusna, prljava foliranja odraslih. Kao prvo, svi su mi se najbliži navodno jako radovali, jedva su čekali da stignem da me upoznaju, a u stvari, da je izašao neki drugi šmokljan od ovih bezbroj spermatozoidnih luzera, i njemu bi k...

​Sa pet godina sam htio biti Boško Buha, sa šest Marijan Beneš, sa sedam sam maštao da budem Šegrt Hlapić i to me držalo do devete. Sa devet sam htio postati Veliki Blek, a sa deset Zagor Te-Nej. U jedanaestoj sam sanjao da osvetim Brucea Leeja, dok sam u dvanaestoj želio politički naslijediti Josipa Broza Tita. ​Sljedeće dvije godine sam glavinjao po Getu i nisam razmišljao ni o čemu. Sa četrnaest sam htio povaliti Branku, i više nikada nisam želio biti netko drugi, jer su se malom Ernestu počele ostvarivati želje. Preda mnom se sada nalazio samo jedan cilj: da malog JA pretvorim u velikog. Za to je, naravno, trebalo vrijeme koje je taman počelo raditi za mene. ​Završio sam osnovnu školu i mislio sam kako su tom činjenicom svi problemi riješeni. Na nagovor oca upisao sam srednju upravnu umjesto glazbene, koja je bila logičan nastavak mog školovanja nakon završene niže glazbene. Pošto su to bile njegove ambicije, a ne moje, u upravnu sam odlazio veoma rijetko ili nikako. U stvari, ...

Bilo je to 1984. godine, negdje oko 8 sati uvečer. Krenuli smo sa autobusne stanice u Sukoišanskoj na dvodnevnu ekskurziju u Zagreb. Srednja glazbena ide u posjet kulturnim znamenitostima glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske. Trebamo obići koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, pogledati probu Zagrebačke filharmonije, obići Operu i još par pizdarija, za koje su nam rekli da će biti nezaboravno kulturno i strukovno iskustvo. Imao sam 15 godina i naravno da mi nije ni padalo na pamet da na sve te gluposti potrošim dva dana Zagreba. Ja sam imao svoj plan i svoj razlog putovanja. Dok su profesori cijelim putem u autobusu držali "visokoumne" govore o liku i djelu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, ja sam na usima držao slušalice svog starog walkmana, i zatvorenih očiju putovao uz glazbu svog balkanskog Mozarta, koji je zapravo bio i jedini razlog zašto sam se i odlučio otići u Zagreb. Štreberi su uglavnom širom otvorenih usta i očiju negdje do Plitvica izdržali sluš...

Sjecam se dobro tih tinejdzerskih godina, taman sam usao u ono doba kada mi obrambeni sustav tijela nimalo nije bio spreman odoljeti vjesto prikrivenom zovu predivnog zenskog tijela. To su ona iskusenja koji nekim tajnim putevima dopiru do pubertetskih osjetila, pogotovo u doba kad masta cuda radi, a hormoni ludjacki cvijetaju. U to doba sam sa lakocom na dnevnoj razini mijenjao djevojke i osvajao njihova mlada, nevina tijela. Jeli tome razlog sto sam im se fizicki svidjao ili sto sam glumio mangupa, ne znam, ali sjecam se da sam bio ponosni vlasnik najpozeljnijih skolskih "trofeja". Cak sam vodio i neku vrstu osobnog ljubavnog knjigovodstva. Znate ono... crtica, broj i njeno ime... Volio sam pratiti kako se brojke povecavaju, a imena mijenjaju... Ali.. !!! Nakon nekog vremena primjetio sam da me dnevna promjena brojeva i imena vise nije zadovoljavala. Neke sam djevojke zelio vidjati 2, 3, 4... dana zaredom, i to mi je postalo sumnjivo... Los znak ? Mozda ? Pa sto cu sa onim ...

Dok sam bio dijete svako ljeto sam barem mjesec dana provodio u Puli, sto i nije bio bas neki moj izbor, ali neke obiteljske veze su me vodile tamo, pa htio ili ne... morao sam se fizicki teleportirati... taj jebeni godisnji odmor mojih roditelja. Mene Pula nicim nije fascinirala, sve sto sam imao tamo, imao sam i u Splitu u visestrukim kolicinama. I more, i sunce, i djevojke... Starine takodjer, ali koga briga za staro kamenje kad imas tinejdzerske godine... Uostalom rodio sam se u carskoj palaci. Jedino sto mi je bilo iznimno drago u Puli, a nisam imao u Splitu, bio je Festival filma, pravim nazivom "Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli". To je bio uistinu spektakl za kojeg je zivio cijeli grad. Vatromet... fanfare...  gorila je Pula tih dana. Festival je trajao jedan tjedan, i svako vece bi se u Areni izvodila premijera dva do tri nova domaca filma.  Cijeli grad je bio oblijepljen velikim jumbo plakatima filmova i glumaca.  Takodjer svi akteri tih filmova... gl...

Bio je Splitski festival 1998.  Prva festivalska vecer... ja i Zoran Jelenkovic u jednom kaficu (mracnoj rupcagi) u blizini Prokurativa, ispijamo turu za turom vec par sati. Upaljena je televizija - HTV 1 Pricamo pizdarije, gledamo "Kolo srece", crtani film, komentiramo nebuloze. Pocinje uvodna spica Festivala, svira "Nima Splita do Splita"... (uvijek se najezim) Udaljeni smo od mjesta "zlocina" nekih 400 metara put picerije "Jerkov". Ja ga pitam koji po redu nastupa i dodajem da Josipa piva moju pismu osma po redu... on kaze: "Super, po tebi cu se ravnat ja sam sedmi..." Zazvucalo mi je malo cudno (kako ce se ravnat po pismi koja je po redu poslije njegove) ali smijemo se, ionako ne znamo cemu 😂 I tako ispijajuci ture jednu za drugom, gledamo preko oka Festival.  Na binu izlazi voditeljica i voditelj, nabrajaju sponzore i konacno krece prva pjesma. Malo slusamo, malo ogovaramo, kao da se nas to ne tice... mi i zaboravili zasto smo tu ...