ERNEST PELAIC (STORIES)

Kako li je samo lijepo kada se tek rodiš. Potpuno siromaštvo i potpuna sloboda. Nema love, nema žena, nema alkohola. Nema ničega što bi te moglo uništiti. Ni ne znaš da postojiš. San svakog ozbiljnog pijanca. Sam si i blagoslovljen u svojoj samoći. Brige nemaju mjesta u tvojoj bezbrižnosti. Početak života za poželjeti. Čarolija. Nedostatak svake žudnje, strasti i pohote. Potpuna sloboda. Kad nemaš ništa, nitko ti ništa ne može uzesti. Kako li je lijepo dok još sereš u pelene. Svi se raduju svakom tvom novom govnu, čak ga analiziraju i analitički komentiraju, a ti sereš, i sereš, i sereš, i svi su oko tebe veseli i sretni. S vremenom se otvaraju velika vrata prokletog odrastanja. Svijet "odraslih". Ni ne znaš da postoji, ali osjećaš da se takvo neko sranje mora negdje skrivati. Ležiš i čekaš da dođe to zlo što će ti sve pokvariti i obezvrijediti. Uništiti onaj beskrajan Božji dar predivne nemoći. Ušao sam u svijet odraslih. Živim u kvartu gdje dječaci brzo žele postati muškarc...

Često sam kao dijete s ocem odlazio na novinarske intervjue koje je radio za "Studio" i "Sarajevski svijet" s gotovo svim tada živućim "spomenicima" i velikanima bivše nam države. Odlazili smo zajedno u Zagreb, Sarajevo, Beograd, Skoplje, a putovali smo najčešće avionom ili vlakom. Posebno su mi u sjećanju ostali predivni Ljubiša Samardžić, genijalna Mira Banjac i Olivera Marković, lucidni Rade Šerbedžija, skromni Vladimir Beara i veseli Boris Dvornik. Ipak, najviše mi je u sjećanju ostao najstariji glumac u povijesti jugoslavenske kinematografije Zvonimir Rogoz, koji je tih dana sada već daleke 1987. godine proslavio svoj 100-ti rođendan. Rogoz je svoju prvu zapaženu filmsku ulogu imao još davne 1933. godine u čehoslovačkom filmu "Ekstaza", gdje je glumio ljubavnog partnera tada slavne američke glumice Hedy Lamarr. Zbog golišavih scena slavne Hedy, taj se film i danas smatra prvim mainstream erotskim ostvarenjem u povijesti svjetske kinematograf...

Sa Severinom se poznajem doslovce cijeli život, još od najranijeg djetinjstva. Išli smo zajedno u Glazbenu školu „Josip Hatze“, radio sam joj prvi demo snimak u životu, prvi aranžman, bio joj podrška na prvom pjevačkom javnom nastupu u Hotelu „Lav“ u Podstrani, tješio je kad je plakala na skalama naše škole zbog loše ocjene, smijali se kad su nam podmetnuli pornić u videoteci, a mi smo tražili predstavu "Frane Štrapalo“. U to vrijeme sam bio u vezi sa Leilom, curom koju sam nagovarao da počne pjevati, iako su mi svi iz struke govorili da ona nikada ništa neće napraviti i da je to uzaludno trošenje moga vremena. Naravno, najjači sam bio kad mi se kaže da nešto ne mogu. Logično, kasnije sam ih uspio sve demantirati, ali zašto spominjem Leilu…? Leila i Severina su počele pjevati doslovce u isto vrijeme. Na tom samom početku Leili sam bio jedina čvrsta okosnica koja je sve to skupa nekako vukla. Svakodnevno smo vježbali satima uz moj klavir i umjesto da smo se samo držali za ruke i ra...

Ovu priču pišem na svoj 55-ti rođendan, i kako god da brojke okreneš, 55-ta je tu. Da, očigledno je, neminovno prolaze godine. Sjedi mi kosa i brada, poneke manje zdravstvene tegobe onako usputne tek da se nađu rezultat su potrošnje materijala i nemirne „lude“ mladosti, i sve to pomalo doživljavam kao trijumf burnih mladenačkih dana, kao neku vrstu pobjede nad smislom života. Sjedim pred praznim bijelim papirom i počinjem pisati ovu priču koju sebično posvećujem samom SEBI. Još od ranog djetinjstva radio sam sve što sam htio i što mi je padalo na pamet, nisam nikoga i nikada pitao; smijem li, mogu li? Napravih toliko „gluposti i grešaka“ u ovih 55 da ne stane mnogima ni u 100 mirnih života, i sada kada bolje razmislim, ponosan sam na svaku minutu bez iznimke. Istini za volju, napravio sam ponešto i „pametnoga“, ali to me ne fascinira, čini me slabim, i neću se baviti sa tom stranom priče. Uostalom što je to „pametan život“? Velika je to tema i nije prikladna mom rukopisu koji je lišen ...

Ovo vam moram ispricati jer cu poslije zaboraviti! Dva su sata ujutro, moram dovrsiti novu narucenu pismu, dolazi mi pjevac po nju za dva dana. Skuhao sam kavu da se naoruzam za jos jednu dugu neprospavanu noc. Posto nisam nista vecerao, pojeo sam veliki pijat cokolina, po svemu istresao masu Kraš Ekspresa, i polio sa 1/2 litre mlijeka, onako po mom gustu, da bude lipo, slatko... Utaknem novi wiip ulozak, ananas 18 mg nikotina u svoju elektronsku cigaretu, sjednem za klavir i pocnem sa pisanjem pjesme. Nekim cudom nadjem se u ranu zoru pred vratima zadnjeg kata u Kineskom zidu gdje ispred svojih kucnih vrata, na onom tapeticu sjedi Dino Dvornik. Na moje iznenadjenje potpuno je "cist" i zajebaje se sa malenom kcerkicom Ellom.  Kaze mi Dino: "Ej, dobro da si dosao, imas li 200, 300 € treba mi za neku semu?" Aha, opet ista prica promislih, ali onako benevolentno mu kazem da nemam, ali da mogu maznit ocu iz stana, ali prvo bi morao otici na Bacvice. Kaze On meni: "...

Subota je, 24. prosinca 2022. godine, Badnjak. Žena priprema blagdanski ručak. Kuća je puna gostiju. Na TV-u je prigodan, uobičajeno dosadan vjerski i filmski program. Kao i svake godine, uglavnom je sve isto, jeftino i profano. Tužan sam. Jučer je umro Massimo Savić. Upoznao sam ga 1983. godine u hotelu "Dubrovnik" u Zagrebu. Bio je mladi pjevač tek osnovane, tzv. "art-rock" grupe "Dorian Gray". Doživio sam neobično životno iskustvo već nakon prvih nekoliko rečenica koje sam s njim razmijenio. Susret je bio "bezvremenski", gotovo "izvanzemaljski". Massimo je jednostavno bio drugačiji od svih, neobičniji od ikoga koga sam dotad sreo u životu, i takav neobičan, a topao, ostao je do kraja svog života. Primijetio sam da uvijek u ovo božićno vrijeme odlaze "veliki i važni ljudi", a Massimo sigurno spada među takve. Njegova smrt očito me potaknula da po tko zna koji put, razmišljam o tim "velikim" filozofskim temama, o sm...