U POSJETI JOHNNYU ŠTULIĆU

Bilo je to 1984. godine, negdje oko 8 sati uvečer. Krenuli smo sa autobusne stanice u Sukoišanskoj na dvodnevnu ekskurziju u Zagreb.

Srednja glazbena ide u posjet kulturnim znamenitostima glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske.

Trebamo obići koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, pogledati probu Zagrebačke filharmonije, obići Operu i još par pizdarija, za koje su nam rekli da će biti nezaboravno kulturno i strukovno iskustvo.

Imao sam 15 godina i naravno da mi nije ni padalo na pamet da na sve te gluposti potrošim dva dana Zagreba.

Ja sam imao svoj plan i svoj razlog putovanja.

Dok su profesori cijelim putem u autobusu držali "visokoumne" govore o liku i djelu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, ja sam na usima držao slušalice svog starog walkmana, i zatvorenih očiju putovao uz glazbu svog balkanskog Mozarta, koji je zapravo bio i jedini razlog zašto sam se i odlučio otići u Zagreb.

Štreberi su uglavnom širom otvorenih usta i očiju negdje do Plitvica izdržali slušati ta kenjanja, a potom su, vjerojatno od dosade pozaspali.

Vozač autobusa je po zadatku dobio kasete sa repertoarom ozbiljne glazbe koje je morao puštati tijekom cijelog putovanja; Brandenburški koncerti (svih 6), Musorgski, Godunov i plejada mrtvih gnjavatora izluđivala je jadnog šofera cijelim putem do Zagreba.

Ubrao sam ga krajičkom oka par puta kako je zakunjao i zatvorio do pola oči dok nas je vozio kroz mračnu Liku, a onda bi se trgnuo i nešto sebi u bradu opsovao, povremeno bi pljunuo kroz otvoreni prozor.

Meni je ionako sve bilo "ravno do dna". Ja sam bio na sigurnom. U mojim ušima svirala je najljepša balada tog vremena "Jesi li sama večeras"...

Taj čarobni glas, taj akcent savršeno štokavski, u govornom dijelu djelomično ekavski... ja i moj Johnny putujemo zajedno u noć.

Stigli smo pred zoru, baš kada Zagreb izranja iz sna.

Parkirali smo se ispred hotela "Sport" (kasnije "Panorama").

Ogroman neboder se ukazao pred nama dok smo izlazili iz autobusa. Svi su bili pospani i premoreni od puta i ispraznih priča.

Svi osim mene, jer ja sam odsanjao svoj put...

Bio sam spreman za akciju !

Profesori su nam odmah počeli sa pričom o neudaljavanju iz hotela. Izlaziti smijemo samo grupno i to kada nam oni dopuste.

Taj su nam dan dali da budemo free off, da se odmorimo, a da sutra po planu idemo u obilazak prethodno planiranih mjesta. Svi koji budu kršili dogovoreno biti će strogo kaznjeni... bla... bla... bla...

Na recepciji smo uzeli ključeve svojih soba, u koje smo po dvoje bili smješteni.

Mene je za cimera dopao jedan trombonista sa kojim sam i inače bio dobar, ali se nikad nismo previše družili. Ok, cool lik...

Dok smo čekali lift, prisla mi je Sanja, mala slatka rokerica, inače čelistica, duge plave kose, plavih nasmiješenih očiju i šapnula mi na uho...

-Gledala sam te u autobusu. Bio si u nekom svom filmu. Što si slušao na walkmanu ?

-Azru, zašto pitaš ?

-Zato što sam primijetila da uživaš i zavidjela sam ti. Ja sam bila prisiljena slušati gluposti i htjela sam sjesti kraj tebe, ali bilo mi je glupo, rekla je pomalo sramežljivo.

-Ma nema veze, ja ionako nisam ovdje iz istog razloga kao i ti. Ja sam ovdje po zadatku.

Pogledala me je čudno.

-Po kojem zadatku ?

-Želim upoznati Johnnya Štulića.

-Ozbiljno... kako to misliš izvesti ? uzviknula je ushićeno.

-Jednostavno, večeras kad svi zaspu ja idem pred njegovu zgradu, a onda ću već nešto smisliti. Možda mu pokucam na vrata...

-Mogu li i ja sa tobom ?... molećivim glasom me upitala Sanja

Na trenutak sam zastao, a onda sam joj rekao ozbiljnim tonom;

-Točno u ponoć me čekaj pred hotelom, ako ne budeš spremna, ja idem sam!

Klimnula je veselo i rekla mi:

-Rođena sam spremna, vjeruj mi!

Cijeli dan su moje školske kolege provele u druženjima po hotelskim sobama. Trivijalnim ogovaranjima, i svemu onome sto vršnjačka druženja zapravo i jesu.

Ja sam izbjegavao kontakte bilo kakve vrste jer sam nastojao biti sto manje prisutan i vidljiv kako bih se u predviđenom trenutku mogao izgubiti iz vidokruga i napustiti hotel.

Strpljivo sam sačekao noć, i vrijeme da većina ode na spavanje.

Došao je trenutak da svoju ideju sprovedem u djelo.

Gledajući iz današnje perspektive sve je to bilo infantilno i naivno, ali tada sa mojih 15 to je bila prava avantura.

Strategiju sam tjednima pripremao vrlo ozbiljno. Na sve moguće i nemoguće načine pokušavao sam saznati na kojoj adresi živi Johnny, na kojem katu zgrade, u kojem dijelu grada, u koje doba dana ili noći najčešće boravi kod kuće, i ono najvažnije, hoće li taj dan kada i ja, biti u Zagrebu ?

Znao sam da hoće jer sutradan je Azra imala koncert u Kulušiću.

Nažalost baš u vrijeme kada se mi vraćamo u Split.

Na mom ruskom satu Poljot kojeg sam se sramio držati na ruci pa sam ga držao u džepu, otkucala je ponoć.

Tiho sam se iskrao iz hotela. Čak sam i zaboravio na dogovor sa Sanjom, ali kada sam izašao vani, ona je sjedila na malenoj zelenoj klupi i nestrpljivo me čekala.

Kad me ugledala, veselo je skočila, zagrlila me i šapćući mi je rekla:

-Ovo će biti naša noć!

Prešutio sam, ali bilo mi je lijepo čuti, priznajem

Promislih, zanimljivo, idemo u istu školu, viđam je skoro svaki dan, a tek večeras u njoj prepoznajem ljepoticu.

Krenuli smo pješke. Korak po korak. Ni ja ni ona nismo znali put ka Sigetu koji je udaljen nekih 6 do 7 kilometara od hotela.

Znao sam samo da se nalazi na južnom dijelu grada, i da trebam ići u pravcu Velesajma... ali gdje je Velesajam ?

Odlučili smo da ćemo putem pitati prolaznike da nam kažu gdje je Siget.

Hodali smo ubrzanim, veselim korakom... Čeka nas Johnny!

Punih pola sata nam je trebalo dok nismo sreli neku mladu djevojku koja nam je rekla da je to daleko za ići pješke, ali ako bas želimo da moramo preći neki most koji nam je pokazala u daljini, i da onda opet nekoga pitamo jer da je prilično komplicirano za objasniti.

Vrijeme smo kratili pričom i pjesmom.

Tema: AZRA, naravno.

Iznenadio sam se koliko je Sanja dobro poznavala većinu pjesama. Rekla mi je da njena mama također voli Štulića, ali da joj je otac okorjeli klasičar i da smatra da te pjesme nemaju nikakvu glazbenu vrijednost i da je sve to obično smeće.

-Ma lapan stari i retardirani!

To je tako nekako duhovito i simpatično izgovorila da smo se oboje smijali pola sata.

Uhhh, počela mi se sviđati ta mala ljepotica.

Odvalili smo sigurno par kilometara. Pored nas je prošlo toliko ljudi a mi smo sasvim zaboravili pitati gdje je Siget.

Naišao je neki stariji čovjek sa psom kojeg smo zaustavili, ali on se začudio što mi tako mladi sami lutamo ovako kasno noću po Zagrebu... ali bio je ljubazan i pokazao nam je u daljini neka svjetla i rekao:

-Kada dođete do tamo, a trebat će vam sigurno 30-ak minuta, imate još nekih sat vremena hoda do Sigeta.

Dodao je da se čuvamo, jer da je ovo velik i opasan grad, pogotovo noću.

Zagrlio sam Sanju "zaštitnički". Nije se pobunila. Pogledala me svojim predivnim plavim očima, i kao da je htjela reci; pa dobro si se i sjetio.

Nastavili smo zagrljeni hodati. Lagano smo usporili jer umor je počeo činiti svoje, a možda smo i željeli da zagrljaj sto duže traje.

Kaže se da prilika čini lopova (pogotovo noću), ali dalje od toga da je stisnem jače uz sebe nisam išao, bar do tada.

Ja i Sanja smo se putem poprilično zbližili. Imao sam osjećaj da se poznajemo godinama.

Preskočiti ću slijedećih sat i pol, jer se sve svodilo na istu priču i iste pjesme.

Ušli smo konačno u Siget. Bili smo poprilično umorni od hodanja po vlažnom i maglovitom Zagrebu.

Vjerojatno smo ne poznajući put napravili nekoliko kilometara više nego što je trebalo, ali vrijedilo je.

Kao sasvim normalan tijek događaja, palo je nekoliko nježnih poljubaca, ali sve u svemu to je bilo nevino dječje upoznavanje.

Kad smo konačno stigli u naselje, trebalo je pronaći neboder na adresi Siget 10. U njemu na 11. katu živi Johnny.

Zastajali smo pred svakom većom zgradom i gledali adresu na ulazu.

Nakon nekih pola sata lutanja, na jednom neboderu udaljenom nekih pedesetak metara od nas, vidio sam veliki crveni grafit AZRA.

Pogledao sam Sanju i rekao joj;

-Mislim da smo stigli.

Približili smo se da pogledamo izbliza adresu i stvarno... SIGET 10.

Srce mi se uzlupalo. Sanja je počela skakati od sreće.

Promislih, čudno je to kod žena, nekako ljepše znaju pokazati emocije. Ja sam vjerojatno bio uzbuđeniji od nje, ali ona je ta koja je za svaku pizdariju skakala od sreće.

Na ulazu u zgradu, bilo je bezbroj ispisanih poruka obožavatelja:

"JOHNNY udaj se za mene" , "Johnny ti si BOG", "Kada dobijem kćer zvati će se AZRA", "Budi moj FANTOM SLOBODE", "KURVINI SINOVI"...

Tek tada sam shvatio da se nalazim pred svojim svetištem. Izgubio sam se u trenutku od uzbuđenja.

Približio sam se ulaznim vratima nebodera i čitam imena na parlafonu. Ima barem 50-ak prezimena, ali na jednom od njih vidim piše ŠTULIĆ...

Pogledao sam Sanju...

-Idemo li gore ?

-Koliko je sati, upitala me ?

Izvadio sam svog ruskog Poljota iz džepa...

-Tek je 5 ujutro...

-Tek? Ali mi moramo do 8 sati biti ispred recepcije hotela, rekla je zabrinuto. Profesori će obavijestiti miliciju ako ne budemo tamo.

-Ma šta me briga. Ja sam ovdje zbog njega, ne zbog njih.

Pogledom sam tražio prozore na 11. katu zgrade. Za svakog od njih sam mislio; to je njegov prozor.

Odlučili smo se popeti na 11. kat. Uhvatio sam je za ruku, i ušli smo u zgradu.

Pozvao sam lift.

Gledam i razmišljam; ovdje i on prolazi svakog dana, u ovom liftu se i on vozi.

Dok se lift spuštao prema prizemlju mislio sam... sto ako On sada izađe iz njega... sto ću mu reći... hoću li se onesvijestiti ?

Lift je stigao prazan. Ja i Sanja ulazimo. Uzimam joj ruku i zajedno je podižemo prema broju 11, ali ja pritišćem 12.

-Zašto si stisnuo 12, upitala me začuđeno ?

-Ne znam... slučajno ?

Ona se nasmiješila. Znala je da lažem. Žene uvijek sve znaju.

Ali bilo me je sram priznati da imam ogromnu tremu. I da ne želim iz lifta odmah stati pred njegova vrata.

-Ići ćemo na 12 kat, a onda se stepenicama spustiti kat ispod, rekao sam joj kao da je to uobičajen postupak kada se voziš liftom.

Stigli smo na 12 kat i gledam imena na vratima stanova.

Bože mili, blago se ovim ljudima, to su njegovi susjedi, oni ga svakodnevno vidaju. Oni vidaju i Hrnjaka i Leinera... možda i Suzi F., Graciju, Marinu, Kipa...

Tiho kao lopovi na prstima, lagano se spuštamo stepenicama kat niže.

Na prva vrata koja sam pogledao, desno od stepenica, vidim malenu smeđu pločicu na kojoj piše Ivan Štulić.

Joj da mi je tada bilo kao danas imati mobitel pa da se slikamo, da vidim kako su izgledala naša lica pred vratima mog hrama...

-To mu je otac, oficir, tenkista JNA... šapućem Sanji.

Sve je nekako tiho. Ništa se ne čuje. Vjerojatno svi još spavaju.

Razmišljam što napraviti... ?

Pozvoniti, pokucati pobjeći... gledam Sanju kao da u njenim očima tražim odgovor.

Ovo treće mi je nekako najbliže razumnoj reakciji... ali odakle meni razum ?

Nikada u životu nisam djelovao kao razumna osoba, a sada kada sam tu pred njegovim vratima, pozivam se na razum ?

Sanja je odjednom sjela na tepih koji je bio pred vratima, i počela se glasno smijati...

-Pa sto ćemo sada ovdje stajati tri dana, pokucaj lijepo čovjeku na vrata i kada netko otvori reci... „mi došli na kavu...“, nastavlja se glasno smijati...

-Tiho, jesi li normalna, čuti će nas, pokušao sam je umiriti...

U tom trenutku netko u stanu je zakašljao... čuli su se i koraci...

Kakva blamaža promislih, sad će Johnny otvoriti vrata i potjerati nas.

U tom trenutku otvaraju se vrata od susjednog stana i jedna starija žena izlazi sa psom.

-Dobro jutro kaže joj Sanja, i opet se kao luda počela smijati...

-Dobro jutro djeco, uzvrati starica i rukom me pozove da priđem bliže.

Oprezno sam prišao, a ona mi nekim tihim i smirenim glasom kaže.

-Vi vjerojatno tražite Čupka? (Johnnyev nadimak iz djetinjstva)

Nije vam on tu, vrlo rijetko dolazi kući, on već neko vrijeme ne stanuje sa roditeljima. Otac mu je težak čovjek i nisu u najboljim odnosima. Nagledala sam se ja omladine pred tim vratima. Najbolje da odmah odete da vam ne otvori njegov tata. Ne bi bilo dobro.

Ta dobra starica pozvala je lift i kada je stigao, glavom nas je pozvala da uđemo i mi.

Sanja se stalno smijala i išla mi je na živce, a meni su potonule sve lađe.

U liftu je susjeda rekla Sanji, opet nekako mudro i smireno;

-Znaš dušo, i ja sam bila mlada i zaljubljena. Ti si vesela damica. Uzmi ovog malog... pokazujući na mene... i idite kući i vodite ljubav. Čupko je inače bio drago dijete, ali pomalo ludast, kao i njegov otac.

Stigli smo na prizemlje.

Bakica je izašla sa svojim psom, okrenula se prema nama, poslala nam rukom poljubac i nestala laganim korakom u obližnji park.

Upitao sam Sanju jeli normalna, zašto se tako idiotski stalno smijala?

Sanja me svojim nježnim rukicama zagrli oko struka...

-Jesi li čuo bakicu? Vodi ovog malog doma i vodite ljubav. Pa gdje da te sada vodim, opet je nastavila sa smijehom.

Koja je to mala zajebana frajerica, pomislih.

Toliko sam bio istraumatiziran da sam se od muke i ja počeo smijati.

Bilo je 6 sati. Znao sam da pješke nećemo stići na vrijeme u hotel, i da će biti problema sa profesorima.

Naišao je neki prolaznik i upitao sam ga ima li uskoro slučajno nekakav prijevoz do centra grada ? Rekao je da u pola sedam ide autobus prema HNK. Pokazao nam je na autobusnu stanicu koja je bila udaljene niti desetak metara od nebodera.

Valjda od cijelog tog uzbuđenja nismo je ni primijetili kada smo dolazili, a prošli smo doslovce pokraj nje.

Autobus je na vrijeme stigao. Kada je krenuo, posljednji put sam pogledao prema neboderu i zagrlio Sanju.

Do hotela je nisam ispuštao iz krila. U 7 i 45 smo bili ispred ulaza od recepcije.

Sanja je zastala pred ulazom i rekla mi da joj je ovo bila jedna od najljepših noći u životu.

Uhvatila me za oba obraza čvrsto i poljubila me kao da je znala da je to naš zadnji poljubac.

I bio je.

Nakon dosadnog dana kojeg smo proveli sa školom, uvečer smo krenuli za Split.

Neki drugi vozač autobusa nas je vozio kući jer se onom prvom vjerojatno još uvijek povraćalo od glazbe koju je pri dolasku u Zagreb puštao.

Ja sam sjeo na isto mjesto na kojem sam sjedio i kada smo dolazili u Zagreb.

Glazba nije svirala.

Sanja je sjedila negdje straga.

Nedostajalo mi je njeno društvo. Želio sam da je pokraj mene, ali nažalost nije bila.

Voljeli smo se jednu noć i to je očito tako sve moralo biti.

Viđali smo se i dalje svakodnevno u školi, onako u prolazu. Ponekad bi mi usput poslala poljubac, i to je bilo sve.

Johnny već 30 godina živi u Nizozemskoj sa suprugom Josephine Grundmeiyer i gura neki svoj blesavi inat prema svima i svemu. Ne piše vise pjesme, prevodi Homera, pa iako je pomalo izgubljen u vremenu i prostoru, i dalje ga često i rado slušam.

Sanja se već davno udala, ima troje djece i svira u jednom velikom nacionalnom orkestru violončelo. Iako je u petom desetljeću, čuo sam da je još uvijek predivna žena.

Nismo se godinama vidjeli, ali kada bih mogao vrijeme vratiti, opet bih volio još jednom sa njom zagrljen otići u potragu za Čupkom.

EP