NELA

Sjecam se dobro tih tinejdzerskih godina, taman sam usao u ono doba kada mi obrambeni sustav tijela nimalo nije bio spreman odoljeti vjesto prikrivenom zovu predivnog zenskog tijela.

To su ona iskusenja koji nekim tajnim putevima dopiru do pubertetskih osjetila, pogotovo u doba kad masta cuda radi, a hormoni ludjacki cvijetaju.

U to doba sam sa lakocom na dnevnoj razini mijenjao djevojke i osvajao njihova mlada, nevina tijela.

Jeli tome razlog sto sam im se fizicki svidjao ili sto sam glumio mangupa, ne znam, ali sjecam se da sam bio ponosni vlasnik najpozeljnijih skolskih "trofeja".

Cak sam vodio i neku vrstu osobnog ljubavnog knjigovodstva.

Znate ono... crtica, broj i njeno ime...

Volio sam pratiti kako se brojke povecavaju, a imena mijenjaju...

Ali.. !!!

Nakon nekog vremena primjetio sam da me dnevna promjena brojeva i imena vise nije zadovoljavala.

Neke sam djevojke zelio vidjati 2, 3, 4... dana zaredom, i to mi je postalo sumnjivo...

Los znak ? Mozda ?

Pa sto cu sa onim mojim spiskom i brojevima koje pazljivo statisticki, precizno vodim ako tako nastavim, pitao sam se ?

Ipak, necije rucice sam poceo drzati duze za ruke. Neke sam kose pozelio duze maziti. Neke oci sam poceo i u snu ljubiti.

Na cigaretama obavezno stoji upozorenje o stetnosti duhana.

Za ljubav me nitko nije upozorio da se konzumira na vlastitu odgovornost. 

Nisam bio bas izrazito glup pa da ne bih shvatio da sam se poceo zaljubljivati. Eto, ocito se i meni to moralo poceti dogadjati.

Na zalost, mozda i na srecu.

O cemu bih sada pisao da toga nije bilo. Ne bi bilo ni prica, ni stihova, ni nota. Pustinja u srcu. Ustvari bila bi steta imati pustinju u srcu, umjesto mora ljubavi.

Umjesto da se ku..im "podvizima", skratit cu pricu maksimalno jer necu  pisati roman od 200 stranica, tako da cu preskociti par desetljeca i prelazim iz perfekta u prezent.

Vec mjesecima se intenzivno bavim mislju da ponovno potrazim moje bivse ljubavi, da vidim gdje su, kako su, sto sada rade ?

Milijun upitnika, a ni jedan odgovor. 

Jednostavno, pozelio sam NAS se sjetiti.

Odlucio sam potraziti Nelu, ne znam zasto, ona mi je prva pala na pamet. 

Volio sam je jako, priznajem. Ali nismo se vidjeli nekih 37 godina.

Kako doci do nje ? 

Promislio sam da bih mogao upisati njeno ime u Facebook (search). 

Koliko se ja nje sjecam (onako psiholosko analiziram kao Nick Praskaton) ona bi mogla jos imati svoje djevojacko prezime. Bila je nekako svoja, jaka, odlucna... sumnjam da je uzela necije tudje ako se udala...

Upisem njeno ime i prezime i izadje mi mala slicica jedne zgodne zene sa crnim profesorskim naocalama... 

Ali kada smo se voljeli nije ih nosila... ???

Otvorim sliku da je povecam i da je bolje pogledam... 

kad ono "MOJA NELA" ❤, ona ista Nela koju sam zelio ljubiti duze, dugo, zauvijek.

Odmah sam znao da cu joj se javiti porukom, ali nisam znao kako poceti...

Gdje li je sada ona mangupska opustenost nestala, gdje li mi je sada ono samopouzdanje s kojim sam dobijao sve sto sam zelio ? Nema ga, vjerojatno sam ga negdje s godinama nesigurnim zivotnim putevima izgubio.

Ali znao sam da cu joj sigurno napisati poruku, toliko hrabrosti ipak imam.

Pa ne zelim joj reci da je jos volim, jer nasa ljubav ipak nije s godinama prezivjela.

Zelim samo cuti jeli dobro, kako zivi svo ovo vrijeme, ima li djece, ima li muza, sto radi...?

Pa zasto se bojim ?

Mozda se podsvijesno plasim hoce li me se sjetiti ? Ali voljela me je jako... ako ja nju nisam zaboravio, valjda nije ni ona mene...

Znam, trebam biti iskren. U ovom neiskrenom svijetu, iskrenost je znak snage a ne slabosti... tjesim se.

Vec nakon nekoliko minuta neckanja pronalazim nacin kako da stupimo u kontakt.

Napisat cu joj poruku.

Otvaram messenger.

Ali tek onda nastupa prava blokada. 

Kako da pocnem ?

-Pozzz Nela, Ernest je, jeli... (DELETE)

-Pozdrav Nela, znam da je cudno (DELETE)

-Dobra ti vecer stara ljubavi (glupooo je-DELETE)

-Hy (voljela je engleski) -DELETE-

-Mozda ti je cudno sto ti se javljam nakon... (DELETE)

A onda napisem u dahu...

-Padnes mi na pamet cesto... kako si, sta ima kod tebe ? ERNEST P. ❤ (SEND)

Kad vidi poruku vidjet ce tko je salje. Ako ne odgovori, vise je necu smetati.

Gledam u ekran mobitela kada ce se zaplaviti onaj mali znakic koji oznacava da je poruka isporucena. 

Deset minuta nista... kad u jednom trenutku spusti se njena mala slicica pored moje poruke. 

Procitala je... istog trenutka gore u lijevom uglu vidim TIPKA...

Pise mi... 😀

"Eeeeej, ja te redovito gledam na Fejsu kako gustas sa svojim unucicem. Ja u ocekivanju godisnjeg, inace dobro, doduse malo kompliciraniji zivot....", napisala mi je u pola minute... kao da smo se prosli tjedan culi.

Naravno, nemam namjeru dalje citirati nase dopisivanje, ne bi ni bilo u redu. Ali saznao sam dosta toga sto me zanimalo o njoj...

Na kraju poduzeg razgovora mi je rekla da sam ostao romantik, i da joj je drago kako sam u svojoj supruzi odmah prepoznao ljubav svog zivota, i da je to velika sreca.

Nela je danas uspjesna zena. Radi posao koji voli. Profesorica u srednjoj skoli. Predaje engleski jezik.

Nisam je pitao za bracni status. Prvo zato sto nisam zelio da krivo shvati moj interes za tu temu (i to nakon 37 godina sutnje), a i zbog toga sto sam nekako osjetio da bi to bilo osjetljivo i nepotrebno. Mozda grijesim ?

Pustio sam da nasa prica tece spontano, upravo toliko koliko je potrebno, odnosno koliko je pristojno nakon toliko godina.

Mislim da smo se najbolje razumjeli u onim recenicama koje nismo napisali, koje smo presutjeli. Toliko su zapravo bili zanimljivi ti prazni dijelovi naseg razgovora.

Nela mi je rekla da redovno cita moje price.

Valjda ce i ovu procitati... ?

Nadam se.

Nisam joj htio reci da ce i ona uskoro zavrsiti u prici.

Htio sam joj spomenuti Ivanu, moju veliku ljubav za koju smo oboje dozivotno ostali uskraceni jer je vise nema, ali nisam skupio dovoljno snage.

Ona joj je u djetinjstvu bila najbolja prijateljica, ali ta mala ljepotica nas je prije desetak godina zauvijek napustila, daleko na sjeveru Europe u Danskoj, gdje se odselila nakon osnovne skole i gdje je zivjela sa roditeljima.

Pretpostavljam da Nela zna za njenu sudbinu, ali tu cinjenicu i razlog njenog tuznog odlaska nisam imao hrabrosti dotaknuti. Previse je bolno da bih Ivanino ime onako usput izgovorio.

Iz nekog nejasnog razloga mozda bih opet volio vidjeti Nelu, ali vjerojatno bih taj susret ipak radije izbjegao. Nema nekog posebnog razloga. Jednostavno za njega nema potrebe.

Jos uvijek je na neki cudan nacin volim, jer volim sve one koje sam nekada beskrajno ljubio... i to mi nije neugodno priznati.

To je samo znak da u meni postoji mjesta za more ljubavi kojeg ne dajem kap po kap, vec pustam osjecaje da metu sve pred sobom, kao tsunami ljubavi.