ERNEST PELAIC (STORIES)

Svjedodzba prvog razreda srednje skole izgledala je ovako; 270 neopravdanih sati, 14 jedinica i jedna petica. Ukor nastavnickog vijeca i ukor direktora. "Kucni savjet" je razmotrio situaciju i konsenzusom je odluceno da me se nece kazniti. Zakljucak je donesen: "To su valjda te godine... Mozda mu treba vremena... odmora..." Dolazi ljeto. U Splitu kao i uvijek posebno inspirativno. Skolski praznici, more, kupanje, djevojcice, kratke ljetne haljinice. Od malenog djecaka polako sam se pretvarao u velikog.   Znate, onog sto sa velikim, znatizeljnim ocima otkriva svijet oko sebe, na jedan drugaciji, odrasliji i uzbudljiviji nacin. Godina je velikih glazbenih ostvarenja. Na svjetskim radio stanicama, sviraju se najnoviji hitovi: "Billie Jean", "Sweet Dreams", "Let's Dance", "Too Shy", "China Girl"... Na domacim; "Milicija trenira strogocu", "Cokolada", "Đuli", "Jabuke i vino", ...

Prije desetak dana napunio sam 19 godina. Mislim da je vrijeme da konačno objavim svoju prvu pjesmu. Već nekoliko godina marljivo i svakodnevno pišem. Odlučio sam da moj prvijenac bude izveden na Splitskom festivalu. Znam, naivno, kao da ta odluka ovisi o mojim željama. Prokurative su moje glazbeno svetište. Mjesto gdje svake godine, bez iznimke, hodočastim s roditeljima, doslovce otkad sam prohodao. Moj san oduvijek je bio da budem dio tog veličanstvenog i najpopularnijeg estradnog događaja u cijeloj Jugoslaviji. Svi najpoznatiji pjevači nastupaju na njemu: Mišo, Oliver, Meri, Tereza, Miki, Vajta, Novi Fosili, Pejaković... U debelom telefonskom imeniku grada Splita tražim broj Zdenka Runjića. Od prošle, 1988. godine, on je novi direktor Splitskog festivala. Zamijenio je profesora Josipa Miroševića, koji je otišao u mirovinu. Zdenko je skladateljska legenda. Vjerojatno najveći autor na ovim prostorima i znam da moram nešto poduzeti. Trebam "udariti" odmah u glavu. Nazvao sam ...

Sunčanu sam upoznao jednog hladnog zimskog jutra 1985. godine, dan nakon što je potpuno gola osvanula na naslovnici erotskog časopisa „Start“. Upravo je završavala školu i polagano ulazila u svijet odraslih, baš kao i ja. Za njezine roditelje i blisku okolinu to je bio šok koji nisu očekivali ni u najcrnjem scenariju. Burna reakcija njezina oca i majke nije izostala. U trenutku im se srušio svijet. Po njihovom shvaćanju života, dogodila im se najveća moguća sramota koju nisu imali snage ni razumjeti ni oprostiti. Potjecala je iz vrlo skromne radničke obitelji koja je živjela u betonskoj baraci nedaleko od splitskog Škvera. Otac joj je radio u brodogradilištu, bio je strog i patrijarhalan čovjek. Majka krojačica u tvornici kožne galanterije. Nisu imali gotovo ništa osim poštenja, teškog rada i nade da će njihova jedina kći jednog dana živjeti boljim životom od njih. Ali Sunčana je željela nešto drugo. Sanjala je glamur, avanturu, putovanja i svijet koji nikada nije upoznala. Gledala je ...

Ako kažem da je ta 1968. bila najvažnija godina u mom životu, neću vas mnogo slagati. Konačno, tada sam stigao na ovaj svijet. Odakle? Iz Jajca? Ne, nisam. Iz Jajca? Da, jesam! Utrkivao sam se sa nekoliko milijuna meni istih ili sličnih spermatozoida, i uz pomoć raznih prljavih trikova, podmetanja nogu, laktarenja i cipelarenja, prvi sam iz mraka prošao kroz ciljnu ravninu i ugledao svjetlost. Znao sam da je uspjeh na vrhu planine, i ja sam taj vrh jedini osvojio. Dakle, svoje prvo životno putovanje započeo sam kao pobjednik. Iza sebe sam ostavio krvav trag, ali na vrijeme sam instinktivno shvatio, još u majčinoj utrobi, da ako hoćeš preživjeti, konkurenciju moraš fizički uništiti. Jebeš fair play. Čim sam izletio iz rodnice, počele su mi se servirati laži. Gnjusna, prljava foliranja odraslih. Kao prvo, svi su mi se najbliži navodno jako radovali, jedva su čekali da stignem da me upoznaju, a u stvari, da je izašao neki drugi šmokljan od ovih bezbroj spermatozoidnih luzera, i njemu bi k...

​Sa pet godina sam htio biti Boško Buha, sa šest Marijan Beneš, sa sedam sam maštao da budem Šegrt Hlapić i to me držalo do devete. Sa devet sam htio postati Veliki Blek, a sa deset Zagor Te-Nej. U jedanaestoj sam sanjao da osvetim Brucea Leeja, dok sam u dvanaestoj želio politički naslijediti Josipa Broza Tita. ​Sljedeće dvije godine sam glavinjao po Getu i nisam razmišljao ni o čemu. Sa četrnaest sam htio povaliti Branku, i više nikada nisam želio biti netko drugi, jer su se malom Ernestu počele ostvarivati želje. Preda mnom se sada nalazio samo jedan cilj: da malog JA pretvorim u velikog. Za to je, naravno, trebalo vrijeme koje je taman počelo raditi za mene. ​Završio sam osnovnu školu i mislio sam kako su tom činjenicom svi problemi riješeni. Na nagovor oca upisao sam srednju upravnu umjesto glazbene, koja je bila logičan nastavak mog školovanja nakon završene niže glazbene. Pošto su to bile njegove ambicije, a ne moje, u upravnu sam odlazio veoma rijetko ili nikako. U stvari, ...

Bilo je to 1984. godine, negdje oko 8 sati uvečer. Krenuli smo sa autobusne stanice u Sukoišanskoj na dvodnevnu ekskurziju u Zagreb. Srednja glazbena ide u posjet kulturnim znamenitostima glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske. Trebamo obići koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, pogledati probu Zagrebačke filharmonije, obići Operu i još par pizdarija, za koje su nam rekli da će biti nezaboravno kulturno i strukovno iskustvo. Imao sam 15 godina i naravno da mi nije ni padalo na pamet da na sve te gluposti potrošim dva dana Zagreba. Ja sam imao svoj plan i svoj razlog putovanja. Dok su profesori cijelim putem u autobusu držali "visokoumne" govore o liku i djelu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, ja sam na usima držao slušalice svog starog walkmana, i zatvorenih očiju putovao uz glazbu svog balkanskog Mozarta, koji je zapravo bio i jedini razlog zašto sam se i odlučio otići u Zagreb. Štreberi su uglavnom širom otvorenih usta i očiju negdje do Plitvica izdržali sluš...