JEDNOSTAVNO MOJE SUNCANE NEMA

Sunčanu sam upoznao jednog hladnog zimskog jutra 1985. godine, dan nakon što je potpuno gola osvanula na naslovnici erotskog časopisa „Start“.

Upravo je završavala školu i polagano ulazila u svijet odraslih, baš kao i ja.

Za njezine roditelje i blisku okolinu to je bio šok koji nisu očekivali ni u najcrnjem scenariju.

Burna reakcija njezina oca i majke nije izostala. U trenutku im se srušio svijet. Po njihovom shvaćanju života, dogodila im se najveća moguća sramota koju nisu imali snage ni razumjeti ni oprostiti.

Potjecala je iz vrlo skromne radničke obitelji koja je živjela u betonskoj baraci nedaleko od splitskog Škvera. Otac joj je radio u brodogradilištu, bio je strog i patrijarhalan čovjek. Majka krojačica u tvornici kožne galanterije. Nisu imali gotovo ništa osim poštenja, teškog rada i nade da će njihova jedina kći jednog dana živjeti boljim životom od njih.

Ali Sunčana je željela nešto drugo. Sanjala je glamur, avanturu, putovanja i svijet koji nikada nije upoznala. Gledala je život velikim, šarenim i pomalo naivnim očima, potpuno drugačije od svojih roditelja.

Samo nekoliko mjeseci ranije bila je izabrana za najljepšu tinejdžericu Jugoslavije u jednom pilot izboru za „Miss Teen Yu“.

Na natjecanje se prijavila sama. Nitko je nije nagovarao niti podržavao. Dapače, roditelji su je pokušavali odgovoriti od toga, ali njena želja bila je jača. Znala je da je lijepa i da se nema čega bojati. U Sloveniju je otputovala autobusom, bez pratnje i bez ikakvog stvarnog oslonca.

Od dana kada su je proglasili najljepšom, sve je nekako krenulo po zlu.

Unatoč svojoj ljepoti, u tom svijetu nije imala mnogo šanse da se neokrznuta vrati kući. I naravno... nije.

Te večeri u maloj luksuznoj sali hotela „Slon“ u Ljubljani, gdje se održavao izbor ljepote, našao se i jedan sarajevski fotograf sa zagrebačkom adresom. Takvih likova uvijek je bilo na sličnim događanjima. Tražio je nekakav "medijski overdose" za potencijalno velik i dobar posao.

Nešto čime bi sve oborio s nogu.

Sunčana je bila kao stvorena za taj scenarij — mlada, lijepa i naivna.

Lukavo je pričekao rasplet događaja i na kraju prišao najljepšoj. S nekakvih petsto njemačkih maraka i pet sličica Clare Schumann zašuškao je Sunčani pred nosom i bez problema s njom dogovorio snimanje bez odjeće, i to već sljedećeg jutra.

Vesela mlada Splićanka nije se nećkala. Nije ga čak ni upitala zašto mu to treba i što će on učiniti s tim fotografijama. S lakoćom je odmah pristala. Toliki novac nije nikad vidjela.

Njoj se očito nije bilo teško skinuti. A on je taj posao odradio hladno i bez strasti. Tužno.

Ukazala mu se prilika o kojoj je cijeli život sanjao. Postao je fotograf u „Startu“ i počeo snimati naslovnice prestižnog časopisa za voajere svih profila bivše države, od vozača kamiona do doktora nauka. „Start“ se prodavao u nevjerojatno velikoj tiraži. Planuo bi na svim kioscima već nakon nekoliko sati.

Zašto je na to pristala, zašto joj je taj prokleti novac tako jako trebao i kako joj je uništio život, samo je ona znala.

Ali priča zapravo počinje ovako:

Moj školski kolega Goran pojavio se jednoga jutra negdje oko 11 sati kod mene kući s najnovijim izdanjem tjednika "Start" u ruci i pokazujući mi tada nepoznatu golu djevojku s naslovnice. Usplahireno je vikao:

"Idemo, krenimo... ovo mi je cura! Trebamo joj pomoći. Izbacili su je starci iz kuće i moramo biti uz nju."

​Nikad nije bio neki ženskaroš, samo je pričao o glazbi i svojoj bas gitari... a sada, odjednom, gola cura s naslovnice njegova djevojka?

Čudno, promislio sam. Samo jednom sam ga vidio s takvim žarom u očima, kad mi je veselo dotrčao reći da mu je oca lupio infarkt i da je vjerojatno gotov, poslije nikada. A i tada je bila lažna uzbuna. Otac je imao običnu gripu. Ali njeno tijelo, njeno lice... nije bilo vremena za moje upitnike. Vrijedilo je vjerovati mu na riječ, ma kako to suludo bilo... jer nadimak koji je dobio iz sprdnje bio je – Istina.

Za nekoliko trenutaka bio sam s njim na putu prema neboderu u kojem je živio i gdje ju je navodno skrio od radoznalih i zločestih pogleda.

Ustvari, po njegovoj priči, sakrila se zbog suda javnosti. Uvjerila je samu sebe da će je prognati iz grada, da će završiti u domu, da će biti izbačena iz škole, da će je šutirati tko god stigne. Od straha je pobjegla iz kuće i, naravno, opet pogriješila, a greškama je očito bila sklona.

​Za pomoć se obratila Istini, koji se zapravo u životu brinuo samo za dvije stvari: kako ništa ne raditi, a dobro zaraditi, i kako pobjeći kad ga otac poželi vezati za radijator i razbiti. Njen strah nije bio potpuno neopravdan. Sunčana je toga dana bila glavna splitska tema. Svi su tobože znali njene roditelje koje su sažalijevali što imaju tako "nemoralnu kćer".

Svi su s njom navodno išli u školu, svi su o njoj znali više nego ona sama o sebi... Malograđanski mentalitet osjetila je na najbolniji način koji je mogla. Njena pobjeda je u stvari bila nesretan slučaj... spotakla se i pala pod kotače sreće.

Teško je to nekima danas objasniti, ali tada, u to vrijeme, skinuti se za „Start“, i to u osjetljivim godinama, bila je hrabrost koja nije graničila s ludilom, već je uistinu bila ludilo... U mome Splitu, koji je ionako poznat kao grad koji „jede svoju djecu“, to je bilo samoubojstvo s leđa.

Istina i ja putem nismo prozborili ni riječ. Žurnim koracima jurili smo ka Blatinama. Stigli smo relativno brzo. Ušli smo u visoki vojni neboder gdje ju je on sakrio i gdje je nitko nije mogao pronaći. Imao je Istina strogog oca, oficira JNA starog kova. U sinu je vidio isključivo vojnika, a na tjednoj bazi bi ga razbio k'o dijete kasicu prasicu (njegove riječi).

Stigli smo pred neka stara željezna podrumska vrata, zaključana s dva katanca. Otključavao ih je tako dugo i tiho da je meni djelovalo kao vječnost. To je bilo tako teatralno otključavanje da sam mu htio zabiti patiku u šupak.

"Otvaraj više, manijače!", viknuo sam nervozno. Malo je ubrzao, ne previše.

​Napokon smo ušli unutra. Nije bilo svjetla. Upalio je neku staru vojničku lampadinu. Kada je zasvijetlila, prostorija je izgledala sablasno. U kutu tog mračnog i vlažnog prostora ugledao sam prelijepo, krhko dijete kako sjedi na podu na nekakvoj prljavoj crvenoj plahti. Na sebi je imala nekakvu plavu tanku majicu, svijetlo plave jeans hlače i bijele tenisice. Vrlo skromno za najljepšu tinejdžericu u zemlji. Taj prizor neću nikada zaboraviti. Bila je blijeda kao krpa.

​Zabrinuto sam ga upitao od kada je ona ovdje."

"Od jutros", odgovorio mi je s nekim laganim osmijehom na licu, kao da uživa.

"Idiote... ti si potpuni idiot...", viknuo sam, "nisi joj ostavio ništa ni da jede, ni da pije. Kao zvijer si je smjestio u ovaj kavez i zaključao je."

"Zašto?", upitao sam ga.

Šutio je.

Bila je uplakana... drhtala je od hladnoće i straha. Njena duga zlatna kosa, dva tužna zelena oka, duge prekrasne noge, predivno tijelo... bilo je nešto najljepše što sam do tada u životu vidio. Stidljivo sam je pogledavao, a ona mi se nekako sjetno, ali uplašeno nasmiješila i nježno ispružila ruku prema meni. Približio sam joj se i čučnuo pokraj nje, uhvatio sam je za dlan koji je bio hladan i vlažan. Suze su joj se slijevale niz obraze. Obrisao sam joj ih rukom.

"Ja sam Sunčana", rekla je uplakanim, nježnim glasom.

"Znam, ti si njegova cura, ispričao mi je sve", rekao sam joj, pogledavajući krajičkom oka prema njemu.

Ona ga nježno pogleda, nasmiješi se i kaže: "Ne, mi smo samo prijatelji, znamo se već skoro tjedan dana."

"Usrećila si se", rekao sam cinično.

Ovaj ni da trepne. Imao je naviku da slaže i prije nego prozbori. Često sam ga znao uhvatiti da u istoj rečenici ispriča dvije potpuno kontradiktorne priče. Ali prihvatio sam tu njegovu potrebu jer, općenito gledajući, nije bio loš, ali živio je u svom kaotičnom spletu proturječja, što ga je očito činilo sretnim. Volio je da drugi vjeruju pričama njegovih neostvarenih želja.

​"Kako ti mogu pomoći, jesi li gladna, žedna?", upitao sam je.

Na trenutak je zastala, kao da razmišlja, a onda me upitala imam li do sutra nekakav topliji smještaj. Rekla je da sutra odlazi u Italiju, ali da večeras nema gdje prenoćiti.

"Možeš večeras biti kod mene ako želiš", ispalio sam kao iz topa. Prestala je plakati.

​Istina je odjednom upalio neku malu crvenu sijalicu koja jedva da je bolje osvjetljavala prostor od te lampadine, a lampadinu je ugasio. 

"Da se ne potroši baterija", objasnio mi je, "tata bi poludio."

I u tom trenutku on je samo mislio: "što će tata reći?" Odjednom je počeo pričati da je to svjetiljka kojom ga otac muči kada nešto zasere.

"Zaveže me za radijator, pogasi svjetla, a crvenu lampu mi uperi u oči. Moram je gledati satima dok se on ne udobrovolji." Govorio je o tome s nekom bolesnom strašću, kao da prepričava horor film.

​Htio sam ga udariti nogom u jaja, ali sam radi Sunčane odustao.

"I sada si odlučio njoj uperiti to prokleto svjetlo u oči? Gasi ga odmah i upali lampadinu", viknuo sam mu.

"Tiho, može nas tata čuti", šaptajući mi je odgovorio. Upalio je lampadinu.

"Ma jebi se ti i on, idiote, on je na devetom katu!"

​Sunčana mi se skroz približila, naslonila je glavu na moje koljeno.

"Ne brini, sve će biti u redu, od sada ja pazim na tebe i neće ti dlaka s glave pasti", rekao sam joj umirujućim glasom.

Naravno da nisam brinuo kako ću u tim godinama dovesti kući žensku da sa mnom prespava noć, u mojoj sobi, u mom krevetu. Ali poželio sam takav scenarij i bio sam spreman sve učiniti kako bih to i napravio.

​Moj svijet ionako nikada nije bio baziran na racionalnom, jer uvijek sam bio riba koja pliva u suprotnom pravcu od cijeloga jata. Živio sam od danas do sutra, pa mi stoga nijedna opcija, ma kako suludo djelovala, nije bila strana.

Pomislio sam: imam malu sobu i jedan maleni krevet. Ona može spavati na njemu, a ja mogu i na podu. Pa što? Bitno je bilo spustiti očekivanja na nivo prihvatljivog razočaranja... pa što bude... doduše, bio sam muški ambiciozan, ali toga dana sam joj uistinu samo htio pomoći. Naglo se oraspoložila. Podigla se na noge i zagrlila me.

"Ti si moj prijatelj, zar ne?" Očito je brzo sklapala prijateljstva.

"Da, naravno", nasmiješio sam se i namignuo joj u stilu "sve će biti u redu, ne brini".

Poljubila me. Moram priznati da od tog trenutka više nisam bio ravnodušan prema njoj, ali nastojao sam to sakriti.

Tek sada počinje naša avantura. Treba je neopaženo dovesti do moga stana koji je udaljen par kilometara.

Sunčana je imala osjećaj da cijeli Split zna kako ona izgleda i bojala se reakcije okoline, a mislim da je djelomično i bila u pravu.

Pitao sam Istinu može li maznuti ocu ključeve od auta da se odvezemo do mene... ali on je samo ispustio onaj čudni, duži zvuk pljuvačke kroz zube: cccc, što je trebalo značiti... NE...

​"Ali cijeli grad o njoj priča, svi znaju kako izgleda, što ćemo napraviti?" upitao sam ga.

On mi nekim djetinjim, naivnim i drhtavim tonom kaže: "Ja, ja, ja moram zaključati ovaj prostor, ako uleti moj stari, sve će nas pobiti."

"Ok, šupak, Sunčana je od sada moja briga. Ideš li s nama ili ostaješ? Predlažem da odeš kući, tata će biti ljut."

Počeo je mucati, to je uvijek radio kad je bio uplašen: "Vi krenite, a ja ću doći kasnije." Znao sam da neće, i na neki način sam to i želio.

Tiho smo izašli iz podruma. Zaključao je vrata katancima i bez riječi ušao u okno lifta i krenuo svome tati kući. Bez pozdrava i spuštenom glavom. To je bio njegov posljednji susret sa Sunčanom. Kao govno je kliznuo i nestao. Ja sam imao nekakvu zelenu, dugu jaketu s kapuljačom. Skinuo sam je sa sebe i rekao joj: "Obuci ovo" i stavio joj kapuljaču na glavu. Nasmijala se veselo i glasno kao malo dijete... s tom kapuljačom nitko je više nije mogao prepoznati. Samo su dva predivna nasmiješena oka virila i gledala u mene veselo. Ponašala se kao da se igramo. Sada smo bili slobodni kao ptice...

​Izašli smo vani na ulicu. Priznajem, bilo mi je malo hladno, što je Sunčana i primijetila. Rekla mi je: "zagrli me i stisni se uz mene, glumimo da smo momak i cura, možemo se i ljubiti ako želiš". Promislio sam: ili me zajebava ili je potpuno opičena. Prihvatio sam tu ideju. Zagrlio sam je. Bio sam pomalo uzbuđen, ali htio sam glumiti mangupa naviklog na ovakve situacije. Ali ona nije bila samo žensko; bila je najljepša djevojka koju sam do tada vidio i nije bilo lako ostati ravnodušan.

Počela je padati kiša, a mi smo zagrljeni, korak uz korak, polagano hodali prema mome stanu. Bili smo mokri do kože, ali nije nam smetalo. Znao sam da nikoga nema kod kuće i da će mi roditelji doći tek oko 22, a bilo je tek 17 sati.

"Piški mi se, od jutros nisam bila na WC-u", stidljivo je rekla.

"Ako ne možeš izdržati do kuće, naći ćemo neko skriveno mjesto."

"Satima već trpim", rekla je stidljivo.

"Ok. Pronaći ćemo nešto usput", rekao sam joj, "samo još malo izdrži."

Našli smo neko grmlje gdje nije bilo ljudi i ja sam joj predložio da obavi tu što ima, a da ću ja paziti da netko ne naiđe. Kimnula je glavom potvrdno. Dok sam ja pogledavao lijevo i desno ide li netko, ona je već bila spuštenih hlača. Nije se obazirala što sam tu.

"Iznimno slobodna, ha?", smješkajući sam joj rekao u šali.

Samo je slegla ramenima i nasmiješila se kao da joj je pomalo neugodno zbog mog komentara. Promislio sam u trenutku: ova će me cura danas natjerati na grijeh. Iskreno, to sam i želio.

​Nastavili smo se kretati laganom šetnjom po kiši koja je sve jače i jače počela padati. Još je na sreću ostalo samo par minuta do kuće. Kada smo došli na nekih desetak metara od zgrade, vidio sam da se ekipa iz ulice sakrila od kiše u moj portun. Bilo ih je sedam ili osam. Zagrlio sam Sunčanu još jače i rekao joj da ništa ne govori kada dođemo do ulaza...

​Čim smo zakoračili na stepenište, vidio sam da nešto gledaju. Nakon još par koraka shvatio sam da gledaju "Start". Iako sam ih sve poznavao, toliko su bili zaneseni da me nisu ni primijetili. I Sunčana je shvatila odmah o čemu se radi. Glasno su komentirali njeno tijelo... bili su zadivljeni slikama.

Sunčana mi je tiho šapnula: "zastanimo, molim te, zanima me što pričaju. Pravimo se da se ljubimo, želim ih čuti."

"Da se pravimo? Ma daj... ja te želim ljubiti", rekao sam joj uzbuđeno.

Nasmiješila se, priljubila se uz mene i počeli smo se ljubiti. Bili smo kao jedno tijelo.

"Kako je dobra", "ovu treba jebati pa umrijeti", "moj brat je spavao s njom", "kurbica mala".

Ljubili smo se i osluškivali komentare mladih drkadžija... Imao sam osjećaj da Sunčana uživa u onome što čuje... primijetio sam da se nakon svakog komentara lagano smješkala, ali usne mi nije ispuštala... Prvi znak da sam se počeo zaljubljivati bio je što sam polako prestajao čuti što govore i ljubljenje mi je postalo jedina preokupacija... mislim da se i njoj događala ista stvar.

​Nakon nekoliko minuta okrenuo sam se i primijetio da nema više nikoga. Bili smo sami... i ona se iznenadila, ni ona nije primijetila da su svi otišli.

Znao sam da je sve otišlo predaleko. Želio sam je imati odmah, želio sam je zadržati, želio sam biti njen zauvijek. I to sve u nepunih sat ili dva od kada sam je prvi puta upoznao. Svakakva sam sranja radio i prošao, ali ovo je za mene bilo uistinu neobično i novo iskustvo. Nisam znao gdje sam, letim li ili stojim. Potpuno mi je poremetila gravitaciju.

Popeli smo se pješke na šesti kat gdje sam stanovao. Nikoga nije bilo kući. U stanu je bilo toplo. Dao sam joj svoju pidžamu da se presvuče. Izvadio sam sve što je bilo u frižideru za jelo i piće. Želio sam da se osjeća sretno. Prvo je rekla da nije baš gladna, ali nakon par minuta već je pojela i drugi sendvič. Popila je vruću čokoladu. Sjela mi je u krilo i rekla: "jednom kad se vratim, ti ćeš biti moj muž, može li?"

"Nikuda ti nećeš ići, ostaješ tu sa mnom i nitko ti neće moći ništa."

"Moram, imam obaveze, ali vratit ću se ja brzo, obećajem."

"Kakve obaveze?", upitao sam je zabrinuto.

"Duga priča, ali imam posao koji će riješiti sve moje probleme. Možda nisam odlučila napraviti ono što trebam, ali jesam ono što moram, molim te da me shvatiš i da to poštuješ."

"Reci mi sada jer te neću pustiti ako mi ne kažeš."

"Ne, sada ne mogu. Sutra idem u Milano, tamo ću raditi mjesec dana neke revije, zaradit ću dosta novca i vraćam se po tebe da zajedno negdje daleko otputujemo i u ljubavi živimo dok nas smrt ne rastavi. Kao u bajci, naravno, ako ti to budeš želio?"

​Tužno sam spustio glavu. Podigla mi je bradu da je gledam u oči.

"Umorna sam, hajdemo se odmoriti", rekla je pospanim glasom. Rekao sam joj da ode u sobu i da legne, a da ću ja doći za 5 minuta. Ubrzo su se moji trebali pojaviti, bilo je već skoro 22 sata, i oni samo što nisu stigli. Napisao sam im poruku na papiru i ostavio je na stolu: "Sa curom sam u sobi, molim ne ometajte me!"

Pospremio sam hranu sa stola i otišao kod Sunčane. Ležala je u krevetu pokrivena debelom dekom do grla. Pretpostavio sam da joj je zima. U tom trenutku čuo sam da se vrata od stana otključavaju. Moji su upravo stigli. Brzinski sam zaključao sobu s unutarnje strane. Odmah su vidjeli poruku i čuo sam da nešto šapuću i smijulje se. I više nisam čuo ništa. Otišli su u svoju sobu. Lijepo od njih, promislio sam.

​Ja sam još uvijek bio u mokroj odjeći. Bilo mi je pomalo hladno. Pogledao sam Sunčanu i rekao joj: "hoćeš li da ja spavam na podu, stavit ću jednu deku dolje, a ti slobodno odspavaj i odmori se?"

"Zar ne želiš biti kraj mene? Mislila sam... ako želiš... da se volimo... sutra odlazim?"

Luckasta mala ljepotica me zove u krevet, a ja papak predlažem da spavam na podu. U tom trenutku vidio sam na dnu kreveta pidžamu koju sam joj dao uredno složenu. Bilo mi je sve jasno.

​Ugasio sam svjetlo. Skinuo mokru odjeću sa sebe, podignuo deku tek toliko da legnem kraj nje i pokrio sam se kao i ona do grla. Počela se opet onako glasno i djetinjasto smijati. Najljepši osmijeh koji sam do tada čuo.

"Što se smiješ?", upitao sam je.

"Pa ti se sramiš, muškarčino!"

"Ne, ja te volim", prvi put sam joj to toga dana rekao.

Jedan dan i jednu noć smo bili zajedno. Očito dovoljno dugo i dovoljno kratko za cijeli jedan život. Ne sjećam se kad smo zaspali; ujutro sam se probudio i ona nije bila tu kraj mene. Na jastuku gdje je ona spavala bilo je pismo za mene... Odmah sam znao da je otišla... Prenijet ću ga u cijelosti...

​"Ljubavi moja, ako ti smijem tako reći. Ova 24 sata s tobom bila su nešto najljepše što mi se u životu moglo dogoditi. Ne brini za mene. Ja sam, kao što sam ti i rekla, morala otići. Ti znaš gdje i molim te da to nikome ne govoriš. Ja ću se vratiti za najdalje mjesec dana. Kada stignem, šaljem ti pismo da znaš da je sve u redu. O nama nemoj nikome pričati jer možeš imati problema zbog mene, a to ne bih nipošto željela. Kada se vratim, ako ti to još uvijek budeš želio, bit ćemo zauvijek skupa. Nemoj mi zamjeriti ništa, a najmanje to što te nisam probudila kad sam odlazila. Tako si lijepo spavao i nisam te željela buditi. Ja sam te izljubila dok si spavao prije odlaska za cijeli ovaj mjesec što se nećemo vidjeti. Puno te volim, i kao što pjesma kaže: 'Čekaj me, samo me čekaj dugo i ja ću sigurno doći'. Voli te Tvoja Sunčana ❤"

Umro sam od tuge. Čekao sam njeno pismo... nije stizalo. Prolazili su dani, tjedni... prošao je i taj mjesec, ali nikakvog glasa od nje. Moram priznati da sam mjesecima još dolazio svakoga dana pred kuću u kojoj je stanovala s roditeljima i nikoga tamo nisam viđao. Jednom sam odlučio pokucati na vrata i upitati njene roditelje za nju. Promislio sam: baš me briga što će reći, želim znati što je s njom.

​Vrata mi je otvorio neki prosijedi, stariji čovjek za kojeg sam znao da nije njen otac i upitao sam ga je li Sunčana kući. Čovjek je slegnuo ramenima i rekao da tu ne stanuje nikakva Sunčana, da je on uselio u taj stan prije dvadesetak dana, a da su ovi što su prije njega tu živjeli odselili negdje, ali da on ne zna gdje. Rekao mi je da misli da su odselili iz Splita. Više nikoga nisam imao pitati za nju jer premalo smo se poznavali i nisam znao nikoga tko je na bilo koji način bio povezan s njom. Čekao sam još mjesecima, čak i godinama, makar to jedno njeno pismo. Ali nikada mi nije stiglo. Sve nade su mi pale u vodu. A nada je bila moj jedini lijek, ali lijek koji ne olakšava život, već produžuje patnju.

​I danas, trideset i nešto godina poslije, nadam se da bih je mogao negdje vidjeti, sresti... usput, u prolazu, samo da znam da je dobro, da je sretna... ništa mi drugo i nije više važno... ali nažalost ništa.

Još ponekad upišem njeno ime i prezime u Google, u nadi da će mi izbaciti nekakav trag, ali nikakav rezultat ne dobivam, kao da nikada nije ni postojala.

​Jednostavno, moje Sunčane nema.