JEDNOSTAVNO MOJE SUNCANE NEMA

Predivna djevojka Suncana, pomalo nestasna, ali hrabra i odvazna, potjecala je iz vrlo skromne i postene splitske obitelji s kojom je stanovala u radnickoj betonskoj baraci u blizini splitskog Skvera.

Njezin otac koji je bio lucki radnik (dizalicar), patrijarhalan i strog, majka krojacica u tvornici kozne galanterije, svojoj kcerci nisu mogli priustiti nista vise od onog sto su zapravo i imali, a osim puke borbe za svakodnevni zivot i prezivljavanje, te beskrajne ljubavi prema svojoj jedinici, nisu imali nista drugo.

Iako jos srednjoskolka, zeljela se nekako osamostaliti, promijeniti zivotne okolnosti, u konacnici i financijski pomoci svojim roditeljima.

Ali njena vizija bolje buducnosti nije bila onakva kakvu su prizeljkivali njeni roditelji. Ni blizu toga. Ona je svijet gledala velikim "sarenim" ocima, pomalo naivno i potpuno drugacije od njih. Sanjala je o svemu onome sto nikada zapravo nije ni imala.

Zeljela je avanturu, glamur, sjaj, a nije imala nista od toga.

Upoznao sam je jednog hladnog zimskog jutra 1985. godine, dan nakon sto je potpuno gola osvanula na naslovnici erotskog casopisa "Start". 

Imala je tada samo 17 godina, bas kao i ja.

Za njene roditelje i njenu blisku okolinu to je bio potpuni sok koji nisu ocekivali ni u najcrnijem scenariju.

Iznimno burna reakcija oca i majke nije izostala. U trenutku im se srusio svijet. Po njihovom shvacanju zivota, dogodila im se najveca moguca sramota koju nisu imali snage prevladati, ni oprostiti.

Samo par mjeseci ranije, bila je izabrana za najljespsu tinejdzericu Jugoslavije, u jednom "pilot izboru" za "Miss Teen Yu". Ta vrijedna i laskava pobjeda, prosla je nekako ispod radara javnosti. 

Na natjecanje ljepote prijavila se sama, nitko je nije nagovarao ni u tome bodrio. Dapace, roditelji su je odgovarali od ideje da se prijavi na to natjecanje, ali Suncanina zelja bila je jaca.

Znala je da je lijepa i da se nema cega plasiti. Konacno, to svaka lijepa zena zna, makar bila jos djevojcica. 

Na put u Sloveniju je otisla autobusom bez pratnje, nije imala podrsku obitelji, prijatelja, skole, nije imala nikakvo cvrsto uporiste na koje bi se mogla osloniti.

Njezin zivot je trebao biti bajka, trebala je zivjeti pod svjetlima reflektora, odlaziti na najprestiznija mjesta i druziti se sa vaznim i utjecajnim osobama.

Ali nije... od toga dana kada su je proglasili najljepsom, sve je nekako krenulo po zlu.

Unatoc svojoj ljepoti, u tom nemilosrdnom svijetu moralnih nakaza, nije imala nikakve sanse da se neokrznuta vrati kuci. I naravno... nije. Dapace.

Jedan sarajevski fotograf sa zagrebackom adresom, nasao se takodjer po zadatku te veceri u maloj luksuznoj hotelskoj sali hotela "Slon" u Ljubljani gdje se i organizirao izbor "Miss Teen Yu"

Trazio je jeftino mlado meso, za potencijalno skup i dobar posao. 

Takvih parazita uvijek bude na izborima ljepote. Upoznao sam mnoge. Ali ovaj pokvarenjak je trazio krv, trebao je neki overdose, nesto cime bi sve oborio s nogu.

Lukavo je pricekao rasplet dogadjaja i prisao najljepsoj. 

Sa nekakvih 500 njemackih maraka i pet slicica Clare Schumann, zasuskao je Suncani pred nosom i bez problema s njom dogovorio snimanje bez odjece, i to vec slijedeceg jutra.

Vesela mlada Splicanka, nije se neckala, nije ga cak ni upitala za sto mu to treba, i sto ce on uciniti sa tim fotografijama. Naivno je odmah pristala. Toliki novac nije nikad vidjela.

Njoj se ocito nije bilo tesko skinuti, a njemu se vjerojatno zbog kolicine alkohola kojeg je svakodnevno konzumirao nije ni mogao dignuti. Odradio je taj posao bez strasti. Tuzno.

Ukazala mu se prilika o kojoj je cijeli zivot sanjao. Postao je fotograf u "Startu" i poceo snimati naslovnice prestiznog casopisa za drkadzije svih profila bivse drzave, od vozaca kamiona do doktora nauka.

"Start" se prodavao u nevjerojatno velikoj tirazi. Planuo bi na svim kioscima vec nakon nekoliko sati.

Zasto je na to pristala, zasto joj je taj prokleti novac tako jako trebao i kako joj je unistio zivot, samo je ona znala.

Ali prica zapravo pocinje ovako:

Moj skolski kolega Goran pojavio se jednoga jutra negdje oko 11 sati kod mene kuci sa najnovijim izdanjem tjednika "Start" u ruci, i pokazujuci, meni tada nepoznatu golu djevojku sa naslovnice, usplahireno je vikao:

"Idemo, krenimo... ovo mi je cura ! Trebamo joj pomoci. Izbacili su je starci iz kuce i moramo biti uz nju". 

Nikad nije bio neki zenskaros, samo je pricao o glazbi i svojoj bas gitari... a sada, odjednom, gola cura sa naslovnice, njegova djevojka ? Cudno, promislio sam ?

Samo jednom sam ga vidio sa takvim zarom u ocima kad mi je veselo dotrcao reci da mu je oca lupio infarkt i da je vjerojatno gotov, poslije nikada. A i tada je bila lazna uzbuna. Otac je imao obicnu gripu.

Ali njeno tijelo, njeno lice... nije bilo vremena za moje upitnike ??? Vrijedilo je vjerovati mu na rijec, ma kako to suludo bilo... jer nadimak koji je dobio iz sprdnje bio je -Istina-.

Za nekoliko trenutaka bio sam sa njim na putu prema neboderu u kojem je zivio i gdje ju je navodno skrio od radoznalih i zlocestih pogleda.

Ustvari skrivala se zbog suda javnosti. Uvjerila je samu sebe da ce je prognati iz grada, da ce zavrsiti u domu, da ce biti izbacena iz skole, da ce je sutirati tko god stigne.

Od straha je pobjegla iz kuce i naravno, opet pogrijesila, a greskama je inace bila sklona.

Za pomoc se obratila Istini, koji se zapravo u zivotu brinuo samo za dvije stvari; kako nista ne raditi i dobro zaraditi, i kako pobjeci kad ga otac pozeli vezati za radijator i razbiti.

Njen strah nije bio potpuno neopravdan. Suncana je toga dana bila glavna splitska tema. Svi su toboze znali njene roditelje koje su sazaljevali sto imaju tako nemoralnu kcer, svi su sa njom navodno isli u skolu, svi su o njoj znali vise nego ona sama o sebi...

Malogradjanski mentalitet osjetila je  na najbolniji nacin koji je mogla. Njena pobjeda je u stvari bila nesretan slucaj... spotakla se, i pala pod kotace srece. 

Tesko je to nekima danas objasniti, ali tada, u to vrijeme skinuti se za "Start", i to sa 17 godina bila je hrabrost koja nije granicila sa ludilom, vec je uistinu bila ludilo... 

U mome Splitu koji je ionako poznat kao grad koji "jede svoju djecu", to je bilo samoubojstvo s ledja.

Istina i ja putem nismo prozborili ni rijec. Zurnim koracima jurili smo ka Blatinama.

Stigli smo relativno brzo. Usli smo u visoki vojni neboder gdje ju je on sakrio, i gdje je nitko nije mogao pronaci.

Imao je Istina strogog oca, oficira JNA starog kova. U sinu je vidio iskljucivo vojnika, a na tjednoj bazi bi ga razbio k'o dijete kasicu prasicu (njegove rijeci).

Stigli smo pred neka stara zeljezna podrumska vrata, zakljucana sa dva katanca. Otkljucavao ih je tako dugo i tiho da je meni djelovalo kao vjecnost.

To je bilo tako teatralno otkljucavanje da sam mu htio zabiti patiku u supak...

"Otvaraj vise manijece !", viknuo sam nervozno.

Malo je ubrzao, ne previse.

Napokon smo usli unutra. Nije bilo svjetla. Upalio je neku staru vojnicku lampadinu. Kada je zasvijetlila, prostorija je izgledala sablasno.

U kutu tog mracnog i vlaznog prostora, ugledao sam prelijepo, krhko dijete kako sjedi na podu na nekakvoj prljavoj crvenoj plahti.

Na sebi je imala nekakvu plavu tanku majicu, svijetlo plave jeans hlace i bijele tenisice. Vrlo skromno za najljepsu tinejdzericu u zemlji. Taj prizor necu nikada zaboraviti. Bila je blijeda kao krpa..

Upitao sam ga zabrinuto od kada je ona ovdje ? Od jutros, odgovorio mi je sa nekim laganim osmijehom na licu, kao da uziva.

"Idiote... ti si potpuni idiot..." viknuo sam, "nisi joj ostavio nista ni da jede, ni da pije. Kao zvijer si je smjestio u ovaj kavez i zakljucao je".

"Zasto", upitao sam ga ? Sutio je.

Bila je uplakana... drhtala je od hladnoce i straha.

Njena duga zlatna kosa, dva tuzna zelena oka, duge prekrasne noge, predivno tijelo... bilo je nesto najljepse sto sam do tada u zivotu vidio.

Stidljivo sam je pogledavao, a ona mi se nekako sjetno, ali uplaseno nasmijesila i njezno ispruzila ruku prema meni. 

Priblizio sam joj se i cucnuo pokraj nje, uhvatio sam je za dlan koji je bio hladan i vlazan.

Suze su joj se slijevale niz obraze. Obrisao sam joj ih rukom.

"Ja sam Suncana", rekla je uplakanim, njeznim glasom.

"Znam, ti si njegova cura, ispricao mi je sve", rekao sam joj pogledavajuci preko oka prema njemu.

Ona ga njezno pogleda, nasmijesi se i kaze: "Ne, mi smo samo prijatelji, znamo se vec skoro tjedan dana".

"Usrecila si se", rekao sam cinicno.

Ovaj ni da trepne. Imao je naviku da slaze i prije nego prozbori. Cesto sam ga znao uhvatiti da u istoj recenici isprica dvije potpuno kontradiktorne price. Ali prihvatio sam tu njegovu potrebu, jer opcenito gledajuci, nije bio los, ali zivio je u svom kaoticnom spletu proturjecja, sto ga je ocito cinilo sretnim. Volio je da drugi vjeruju pricama njegovih neostvarenih zelja.

"Kako ti mogu pomoci, jesi li gladna, zedna ?", upitao sam je.

Na trenutak je zastala, kao da razmislja, a onda me upitala imam li do sutra nekakav topliji smjestaj ? 

Rekla je da sutra odlazi u Italiju, ali da veceras nema gdje prenociti.

"Mozes veceras biti kod mene ako zelis", ispalio sam kao iz topa.

Prestala je plakati.

Istina je odjednom upalio neku malu crvenu sijalicu koja jedva da je bolje osvjetljavala prostor od te lampadine, a lampadinu je ugasio.

Prostorija je izgledala kao iz filma "Balkanski spijun" kada Ilija Cvorovic prigovara supruzi Danici da coravi pod crvenim svjetlom kao u kupleraju.

"Da se ne potrosi baterija", objasnio mi je, "tata bi poludio".

I u tom trenutku on je samo mislio, "sto ce tata reci ?"

Odjednom je poceo pricati da je to svjetiljka sa kojom ga otac muci kada nesto zasere.

"Zaveze me za radijator, pogasi svijetla, a crvenu lampu mi uperi u oci. Moram je gledati satima dok se on ne udobrovolji". 

Govorio je o tome sa nekom bolesnom strascu, kao da prepricava horor film.

Htio sam ga udariti nogom u jaja, ali sam radi Suncane odustao. 

"I sada si odlucio njoj uperiti to prokleto svjetlo u oci ? Gasi ga odmah i upali lampadinu", viknuo sam mu.

"Tiho, moze nas tata cuti", saptajuci mi je odgovorio.

Upalio je lampadinu.

"Ma jebi se ti i on idiote, on je na devetom katu !"

Suncana mi se skroz priblizila, naslonila je glavu na moje koljeno. 

"Ne brini, sve ce biti u redu, od sada ja pazim na tebe i nece ti dlaka sa glave pasti", rekao sam joj umirujucim glasom.

Naravno da nisam brinuo kako cu sa svojih 17 godina dovesti kuci zensku da sa mnom prespava noc u mojoj sobi, u mom krevetu.

Ali pozelio sam takav scenario i bio sam spreman sve uciniti kako bih to i napravio.

Moj svijet ionako nikada nije bio baziran na racionalnom, uvijek sam bio riba koja pliva u suprotnom pravcu od cijeloga jata.. Zivio sam od danas do sutra, pa mi stoga ni jedna opcija, ma kako suludo djelovala nije bila strana.

Pomislio sam, imam malu sobu i jedan maleni krevet. Ona moze spavati na njemu, a ja mogu i na podu. Pa sto ?

Bitno je bilo spustiti ocekivanja na nivo prihvatljivog razocarenja... pa sto bude... doduse bio sam muski ambiciozan, ali toga dana sam joj uistinu samo htio pomoci.

Naglo se oraspolozila. Podigla se na noge i zagrlila me. 

"Ti si moj prijatelj, zar ne ?"

Ocito je brzo sklapala prijateljstva.

"Da naravno", nasmijesio sam se i namignuo joj u stilu "sve ce biti u redu, ne brini".

Poljubila me. Moram priznati da od tog trenutka vise nisam bio ravnodusan prema njoj, ali nastojao sam to sakriti.

Tek sada pocinje nasa avantura. Treba je neopazeno dovesti do moga stana koji je udaljen par kilometara.

Njena percepcija je bila da cijeli Split zna kako ona izgleda, i bojala se reakcije okoline. Mislim da je djelomicno i bila u pravu.

Pitao sam Istinu moze li ocu maznuti kljuce od auta da se odvezemo do mene... ali on je samo ispustio onaj cudni, duzi zvuk pljuvacke kroz zube cccc, sto je trebalo znaciti.. NE...

"Ali cijeli grad o njoj prica, svi znaju kako izgleda, sta cemo napraviti ?", upitao sam ga ?

On mi nekim djetinjim, naivnim i drhtavih tonom kaze: "Ja, ja, ja moram zakljucati ovaj prostor, ako uleti moj stari sve ce nas pobiti".

"Ok supak, Suncana je od sada moja briga, ides li sa nama ili ostajes, predlazem da odes kuci, tata ce biti ljut".

Poceo je mucati, to je uvijek radio kad je bio uplasen: "Vi krenite, a ja cu doci kasnije"

Znao sam da nece, i na neki nacin sam to i zelio. 

Tiho smo izasli iz podruma. Zakljucao je vrata katancima, i bez rijeci je usao u okno lifta i krenuo svome tati kuci. Bez pozdrava i spustenom glavom.

To je bio njegov posljednji susret sa Suncanom. Kao govno je kliznuo i nestao.

Ja sam imao nekakvu zelenu, dugu jaketu sa kapuljacom. Skinuo sam je sa sebe i rekao joj: "Obuci ovo" i stavio sam joj kapuljacu na glavu.

Nasmijala se veselo i glasno kao malo dijete... sa tom kapuljacom nitko je vise nije mogao prepoznati. Samo su dva predivna nasmijesena oka virila i gledala u mene veselo. Ponasala se kao da se igramo. Sada smo bili slobodni kao ptice...

Izasli smo vani na ulicu.

Priznajem, bilo mi je malo hladno, sto je Suncana i primjetila.

Rekla mi je: "zagrli me i stisni se uz mene, glumimo da smo momak i cura, mozemo se i ljubiti ako zelis".

Promislio sam ili me zajebava ili je potpuno opicena. Prihvatio sam tu ideju.

Zagrlio sam je. Bio sam pomalo uzbudjen, ali htio sam glumiti mangupa naviklog na ovakve situacije. Ali ona nije bila samo zensko, bila je najljepsa djevojka koju sam do tada vidio i nije bilo lako obuzdati testosterone. 

Pocela je padati kisa, a mi smo zagrljeni, korak uz korak, polagano putovali pjeske ka mome stanu. Bili smo mokri do koze, ali nije nam smetalo.

Znao sam da nikoga nema kod kuce i da ce mi roditelji doci tek oko 22, a bilo je tek 17 sati.

"Piski mi se, od jutros nisam bila na WC-u", stidljivo je rekla

"Ako ne mozes izdrzati do kuce naci cemo neko skriveno mjesto".

"Satima vec trpim", rekla je stidljivo.

"Ok. Naci cemo negdje neko usamljeno mjesto", rekao sam joj, "samo jos malo izdrzi".

Nasli smo neko grmlje gdje nije bilo ljudi i ja sam joj predlozio da obavi tu sta ima, a da cu ja paziti da netko ne naidje.

Klimnula je glavom potvrdno. Dok sam ja pogledavao lijevo i desno ide li netko ona je vec bila spustenih hlaca. Nije se obazirala na moje prisustvo.

"Iznimno slobodna ha ?", smjeskajuci sam joj rekao u sali.

Samo je slegla ramenima i nasmijesila se kao da joj je malo neugodno zbog mog komentara.

Promislio sam u trenutku, ova ce me cura danas natjerati na grijeh. 

Iskreno, to sam i zelio.

Nastavili smo se kretati laganom setnjom po kisi koja je sve jace i jace pocela padati. Jos je na srecu ostalo samo par minuta do kuce.

Kada smo dosli na nekih desetak metara od zgrade vidio sam da se ekipa iz ulice sakrila od kise u moj portun. Bilo ih je sedam ili osam.

Zagrlio sam Suncanu jos jace i rekao joj da nista ne govori kada dodjemo do ulaza...

Cim smo zakoracili na stepeniste, vidio sam da nesto gledaju. Nakon jos par koraka shvatio sam da gledaju "Start".

Iako sam ih sve poznavao, toliko su bili zaneseni da me nisu ni primjetili.

I Suncana je shvatila odmah o cemu se radi. Glasno su komentirali njeno tijelo... bili su zadivljeni slikama.

Suncana mi je tiho sapnula: "zastanimo molim te, zanima me sto pricaju, pravimo se da se ljubimo, zelim ih cuti".

"Da se pravimo ? Ma daj... ja te zelim ljubiti", rekao sam joj uzbudjeno.

Nasmijesila se, priljubila se uz mene i poceli smo se ljubiti. Bili smo kao jedno tijelo.

"Kako je dobra", "ovu treba jebati pa umrijeti", "je drolja, ali dobra je u pm", "moj brat je spavao sa njom", "kurbica mala"...

Ljubili smo se i osluskivali komentare mladih drkadzija...

Imao sam osjecaj da Suncana uziva u onome sto cuje... primjetio sam da se nakon svakog komentara lagano smjeskala, ali usne mi nije ispustala...

Prvi znak da sam se poceo zaljubljivati je bio sto sam polako prestajao cuti sto govore i ljubljenje mi je postala jedina preokupacija... mislim da se i njoj dogadjala ista stvar.

Nakon nekoliko minuta okrenuo sam se i primjetio da nema vise nikoga. Bili smo sami... i ona se iznenadila, ni ona nije primjetila da su svi otisli.

Znao sam da je sve otislo predaleko. Zelio sam je imati odmah, zelio sam je zadrzati, zelio sam biti njen zauvijek. I to sve u nepunih sat ili dva od kada sam je prvi puta upoznao.

Svakakva sam sranja radio i prosao, ali ovo je za mene bilo uistinu neobicno i novo iskustvo. Nisam znao gdje sam, letim li ili stojim. Potpuno mi je poremetila gravitaciju.

Popeli smo se pjeske na sesti kat gdje sam stanovao. Nikoga nije bilo kuci. 

U stanu je bilo toplo. Dao sam joj svoju pidzamu da se presvuce. Izvadio sam sve sta je bilo u frizideru za jelo i pice.

Zelio sam da se osjeca sretno.

Prvo je rekla da nije bas gladna, ali nakon par minuta vec je pojela i drugi sendvic.

Popila je vrucu cokoladu. Sjela mi je u krilo i rekla: "jednom kad se vratim ti ces biti moj muz, moze li ?"

"Nikuda ti neces ici, ostajes tu sa mnom i nitko ti nece moci nista".

"Moram, imam obaveze, ali vratit cu se ja brzo, obecajem".

"Kakve obaveze ?", upitao sam je zabrinuto.

"Duga prica, ali imam posao koji ce rijesiti sve moje probleme. Mozda nisam odlucila napraviti ono sto trebam, ali jesam ono sto moram,

molim te da me shvatis i da to postujes".

"Reci mi sada jer te necu pustiti ako mi ne kazes".

"Ne, sada ne mogu, sutra idem u Milano, tamo cu raditi mjesec dana neke revije, zaradit cu dosta novca i vracam se po tebe da zajedno negdje daleko otputujemo i u ljubavi zivimo dok nas smrt ne rastavi. Kao u bajci, naravno, ako ti to budes zelio ?"

Tuzno sam spustio glavu. Podigla mi je bradu da je gledam u oci.

"Umorna sam, hajdemo se odmoriti", rekla je pospanim glasom.

Rekao sam joj da ode u sobu i da legne a da cu ja doci za 5 minuta. Ubrzo su se moji trebali pojaviti, bilo je vec skoro 22 sata, i oni samo sto nisu stigli.

Napisao sam im poruku na papiru i ostavio je na stolu:

"Sa curom sam u sobi, molim ne ometajte me !"

Pospremio sam hranu sa stola i otisao kod Suncane. Lezala je u krevetu pokrivena debelom dekom do grla. Pretpostavio sam da joj je zima.

U tom trenutku cuo sam da se vrata od stana otkljucavaju. Moji su upravo stigli. Brzinski sam zakljucao sobu sa unutarnje strane.

Odmah su vidjeli poruku i cuo sam da nesto sapucu i smijulje se. I vise nisam cuo nista. Otisli su u svoju sobu. Lijepo od njih, promislio sam.

Ja sam jos uvijek bio u mokroj odjeci. Bilo mi je pomalo hladno. Pogledao sam Suncanu i rekao joj: "hoces li da ja spavam na podu, staviti cu jednu deku dolje, a ti slobodno odspavaj i odmori se ?"

"Zar ne zelis biti kraj mene ? Mislila sam... ako zelis... da se volimo... sutra odlazim ?"

Bio je to otvoreni poziv na seks. Luckasta mala ljepotica me zove u krevet, a ja papak predlazem da spavam na podu.

U tom trenutku vidio sam na dnu kreveta pidzamu koju sam joj dao uredno slozenu. Bilo mi je sve jasno.

Ugasio sam svjetlo. Skinuo mokru odjecu sa sebe, podignuo deku tek toliko da legnem kraj nje i pokrio sam se kao i ona do grla.

Pocela se opet onako glasno i djetinjasto smijati. Najljepsi osmijeh koji sam do tada cuo.

"Sto se smijes upitao sam je ?"

"Pa ti se sramis muskarcino"

"Ne, ja te volim", prvi put sam joj to toga dana rekao.

Kako ovo nije erotska prica, ni detalji nisu bitni, voljeli smo se i to je sve.

Jedan dan i jednu noc smo bili zajedno. Ocito dovoljno dugo i dovoljno kratko za cijeli jedan zivot.

Ne sjecam se kad smo zaspali, ujutro sam se probudio i ona nije bila tu kraj mene.

Na jastuku gdje je ona spavala bilo je pismo za mene...

Odmah sam znao da je otisla...

Prenijet cu ga u cijelosti...

"Ljubavi moja, ako ti smijem tako reci. Ova 24 sata sa tobom bila su nesto najljepse sto mi se u zivotu moglo dogoditi. Ne brini za mene. Ja sam, kao sto sam ti i rekla morala otici. Ti znas gdje i molim te da to nikome ne govoris. Ja cu se vratiti za najdalje mjesec dana. Kada stignem saljem ti pismo da znas da je sve u redu. O nama nemoj nikome pricati jer mozes imati problema zbog mene, a to ne bih niposto zeljela. Kada se vratim, ako ti to jos uvijek budes zelio, bit cemo zauvijek skupa. Nemoj mi zamjeriti nista, a najmanje to sto te nisam probudila kad sam odlazila. Tako si lijepo spavao i nisam te zeljela buditi. Ja sam te izljubila dok si spavao prije odlaska za cijeli ovaj mjesec sto se necemo vidjeti. Puno te volim, i kao sto pjesma kaze: "cekaj me, samo me cekaj dugo i ja cu sigurno doci"

Voli te Tvoja Suncana ❤ "

Umro sam od tuge. Cekao sam njeno pismo... nije stizalo. 

Prolazili su dani, tjedni... prosao je i taj mjesec, ali nikakvog glasa od nje.  

Moram priznati da sam mjesecima jos dolazio svakoga dana pred kucu u kojoj je stanovala sa roditeljima i nikoga tamo nisam vidjao.

Jednom sam odlucio pokucati na vrata i upitati njene roditelje za nju. 

Promislio sam, bas me briga sto ce reci, zelim znati sto je s njom.

Vrata mi je otvorio neki prosijedi, stariji covjek za kojeg sam znao da nije njen otac, i upitao sam ga jeli Suncana kuci ?

Covjek je slegnuo ramenima i rekao da tu ne stanuje nikakva Suncana, da je on uselio u taj stan prije dvadesetak dana, a da ovi sto su prije njega tu zivjeli da su odselili negdje, ali da on ne zna gdje.

Rekao mi je da misli da su odselili iz Splita.

Vise nikoga nisam imao pitati za nju jer premalo smo se poznavali i nisam znao nikoga tko je na bilo koji nacin bio povezan sa njom.

Cekao sam jos mjesecima, cak i godinama, makar to jedno njeno pismo. Ali nikada mi nije stiglo.

Sve nade su mi pale u vodu. A nada je bila moj jedini lijek, ali lijek koji ne olaksava zivot, vec produzuje patnju.

I danas trideset i nesto godina poslije se nadam da bih je mogao negdje vidjeti, sresti... usput, u prolazu, samo da znam da je dobro, da je sretna... nista mi drugo i nije vise vazno... ali na zalost nista.

U ovo doba informaticke i komunikacijske dostupnosti, jos ponekad upisem njeno ime i prezime u Google, u nadi da ce mi izbaciti nekakav trag, ali nikakav rezultat ne dobijam, kao da nikada nije ni postojala.

Jednostavno moje Suncane nema.

EP