ERNEST PELAIC (STORIES)

Ako kažem da je ta 1968. bila najvažnija godina u mom životu, neću vas mnogo slagati. Konačno, tada sam stigao na ovaj svijet. Odakle? Iz Jajca? Ne, nisam. Iz Jajca? Da, jesam! Utrkivao sam se sa nekoliko milijuna meni istih ili sličnih spermatozoida, i uz pomoć raznih prljavih trikova, podmetanja nogu, laktarenja i cipelarenja, prvi sam iz mraka prošao kroz ciljnu ravninu i ugledao svjetlost. Znao sam da je uspjeh na vrhu planine, i ja sam taj vrh jedini osvojio. Dakle, svoje prvo životno putovanje započeo sam kao pobjednik. Iza sebe sam ostavio krvav trag, ali na vrijeme sam instinktivno shvatio, još u majčinoj utrobi, da ako hoćeš preživjeti, konkurenciju moraš fizički uništiti. Jebeš fair play. Čim sam izletio iz rodnice, počele su mi se servirati laži. Gnjusna, prljava foliranja odraslih. Kao prvo, svi su mi se najbliži navodno jako radovali, jedva su čekali da stignem da me upoznaju, a u stvari, da je izašao neki drugi šmokljan od ovih bezbroj spermatozoidnih luzera, i njemu bi k...

​Sa pet godina sam htio biti Boško Buha, sa šest Marijan Beneš, sa sedam sam maštao da budem Šegrt Hlapić i to me držalo do devete. Sa devet sam htio postati Veliki Blek, a sa deset Zagor Te-Nej. U jedanaestoj sam sanjao da osvetim Brucea Leeja, dok sam u dvanaestoj želio politički naslijediti Josipa Broza Tita. ​Sljedeće dvije godine sam glavinjao po Getu i nisam razmišljao ni o čemu. Sa četrnaest sam htio povaliti Branku, i više nikada nisam želio biti netko drugi, jer su se malom Ernestu počele ostvarivati želje. Preda mnom se sada nalazio samo jedan cilj: da malog JA pretvorim u velikog. Za to je, naravno, trebalo vrijeme koje je taman počelo raditi za mene. ​Završio sam osnovnu školu i mislio sam kako su tom činjenicom svi problemi riješeni. Na nagovor oca upisao sam srednju upravnu umjesto glazbene, koja je bila logičan nastavak mog školovanja nakon završene niže glazbene. Pošto su to bile njegove ambicije, a ne moje, u upravnu sam odlazio veoma rijetko ili nikako. U stvari, ...