NISAM BIO LOŠ, SAMO MALO NESTAŠAN

Sa 5 godina sam htio biti Boško Buha, sa 6 Marjan Beneš, sa 7 sam maštao da budem Šegrt Hlapić i to me držalo do devete. Sa 9 sam htio postati Veliki Blek, a sa 10 Zagor Tenej. U 11-oj sam sanjao da osvetim Bruce Leea, dok sam u 12-oj želio politički naslijediti Josipa Broza Tita.

Slijedeće dvije godine sam glavinjao po Getu i nisam razmišljao ni o čemu. Sa 14 sam htio povaliti Branku, i više nikada nisam želio biti netko drugi, jer su se malom Ernestu počele ostvarivati želje.

Preda mnom se sada nalazio samo jedan cilj; da malog JA pretvorim u velikog. Za to je naravno trebalo vrijeme koje je taman počelo raditi za mene.

Završio sam osnovnu školu i mislio sam kako su tom činjenicom svi problemi riješeni.

Na nagovor oca upisao sam srednju upravnu umjesto glazbenu, a koja je bila logičan nastavak mog školovanja, nakon završene niže glazbene.

Pošto su to bile njegove ambicije a ne moje, u upravnu sam odlazio veoma rijetko ili nikako. U stvari odlazio sam samo kada nisam imao pametnijeg posla, ili kada bih se ubijao od dosade.

Vrijeme sam provodio pipkajući djevojčice po parkovima, kod braće Subotić u ćumezu na Brdima, ili izigravajući opasnog momka sa Janezom po Siromašnoj, uključujući i par grupnih dogovorenih mjesečnih tučnjava na Gripama ili Lovretu.

Ponekad sam se znao prošvercati u kino „Tesla“ kako bih gledao „Emanuelu“ ili bih otišao u starog Jale igrati stolove.

Zadnjeg dana školske godine, dva mjeseca od posljednjeg susreta sa đačkom klupom, došao sam u upravnu školu iz čiste zajebancije. Bila je podjela svjedodžbi.

Kako to uvijek biva, rijetkom gostu koji brzo ode, svi se obraduju.

Moji iz razreda ugodno su se iznenadili kad su me ugledali, jer znali su da će uslijediti neki cirkus, ali taj show toga dana ja nisam htio propustiti.

Razrednica Igorka Nedoklan je prozivala naša imena, i onda smo mi, jedan po jedan, morali doći do njene uzvišene katedre da preuzmemo papirnatu potvrdu s ocjenama 1. razreda srednje škole.

Kada je došao red na mene i kada je prozvala moje ime, ja sam teatralno i ponosno ustao. Uslijedio je veliki pljesak, a ona je cinično rekla:

„Bravo Ernest, 270 neopravdanih sati, ukor direktora škole, 14 jedinica iz svih predmeta, i jedna 5-ica iz „Marksizma i socijalističkog samoupravljanja.“

Ponosno sam, laganim korakom došetao do nje, preuzeo papir, podigao ga u zrak kao pobjednički pehar, i viknuo -YESSSSS !!!

Digao sam pobjedonosno obje ruke u zrak, kao Tuđman na tvrđavi u Kninu.

Svi su se počeli smijati, i u glas su skandirali moje ime.

Tog sam jutra bio njihov heroj. Ja sam radio sve ono o čemu su oni tajno maštali… ali nisu imali muda napraviti.

Tu peticu, koja je stršila kao crni vrag sa bijelog papira, dobio sam od profesora Svemir Bobana koji me je poznavao i privatno, i koji je znao da o Marksizmu znam sve. A uistinu sam i znao jer ta me je tematika zanimala još iz dječačkih dana.

Marksizam sam i kasnije u srednjoj uvijek imao 5.

Pravi Titov pionir.

Cure u srednjoj su me obožavale, one vole „loše,“ razigrane momke. Jedino su me mamine maze gledale ispod oka, ali nije me bilo briga jer su uglavnom bile veoma ružne. Najljepše su ipak uvijek voljele mangupe.

Na jesen sam upisao srednju glazbenu. Ponovio sam prvi razred, i nakon četiri godine završio srednju školu „Josip Hatze“, smjer (instrumentalist-fagotist)

U suštini, nisam se puno mijenjao ni u toj školi. Dolazio sam redovno na nastavu, ali sam nastavio raditi pizdarije.

Ta škola je ipak imala vise sluha za vesele likove poput mene.

Većina nas je bila specifična, sto je generacijama karakteristično za umjetničke škole.

Igrao sam se Boga. Volio sam biti faktor iznenađenja.

Kao ni kod Kasparova, kod mene se nikada nije mogao predvidjeti slijedeći potez. Nisam ga ni ja znao.

Sve u svemu nisam bio loš, samo „malo“ nestašan, makar sam znao pretjerivati.

Te četiri godine u Hatzea, bile su presudne u formiranju mog osobnog profila. To su bile tzv. moje formativne godine.

Direktorici škole Dvornik sam rekao da je stara kurvetina, tajnicu Hanžić sam poslao u pičku materinu, a profesoru Anicu sam poručio po razrednici da popusi kurac.

Udarao sam samo po najjačim igračima. Papci me nisu zanimali, i u njih se nisam dirao, a ni oni u mene.

Vjerojatno se pitate što mi se dogodilo nakon toga?

Ništa, ali bas ništa.

Sa direktoricom Dvornik sam poslije završetka škole ostao u jako dobrim odnosima. Uvijek bi se lijepo ispričali kada bi se negdje vidjeli, kao i sa dobrim, starim profesorom Ivom Anićem. Jedino me za tajnicu i danas boli kurac.

Često sam u školu dolazio sa ogromnim busenom djeteline koje sam krao švorama iz vrta susjednog samostana, a sa kojim je škola bila doslovce spojena.

Stavio bih djetelinu na školsku klupu, i dok bi profesori tumačili lekciju, ja bih je jeo. Nisam jeo cvjetove, samo listove i korijenje. Bili su ukusni, pomalo kiselkasti. Tako da bih se za vrijeme nastave lijepo najeo.

U početku je to svima bio šok, mnogi su se zgražali, ali s vremenom su se navikli.

Konvencionalnost i patetika većine profesora strukovnog dijela škole me strasno nervirala. Previše su bili opčinjeni samim sobom.

Njihovi programirani i pragmatični mozgovi su ih lišavali neophodne sopstvene vatre.

Ljudi koji kao djeca uđu u svijet glazbe, vjerojatno zamišljaju svoj budući umjetnički put kao nešto posebno. Nadaju se velikim i uspješnim karijerama. Vide se kao budući Mozarti, Beethoveni, Pogorelići, Karajani, Paganini… a onda se probude iz tog nerealnog sna, pregaženi vremenom u nekoj malenoj školici, gdje predaju glazbenu teoriju likovima koji im za vrijeme njihovih „nadahnutih“ govora jedu stabljike djeteline.

Mora da je strasno to suočavanje sa vlastitim potencijalom.

Htio sam ih malo prodrmati, probuditi u njima dijete, ali nije išlo.

Vjerojatno sam ih frustrirao. Bio sam im noćna mora. Znali su da njihova glazba nikada neće puniti dvorane, da svakoga dana nakon nastave moraju poći kuci kuhati ručak. U autima trebaju kao i svi redovito pregledavati ulje i vodu, a prvog u mjesecu primiti nekakvu bijednu placu kako bi platili struju, vodu i smeće.

Podsvjesno sam ih žalio.

Ja sam još u osnovnoj školi odlučio da nikada neću odrasti. Da ću život pretvoriti u vječni cirkus, i da ga nikada neću do kraja shvaćati ozbiljno.

Potrebno je mnogo naivnosti za pravu i čistu radost. Takvu naivnost koju imaju samo djeca.

Ja koji sam već pregazio peto desetljeće, nakrkao se raznih pića i gutao mnoga govna, jos uvijek se samo igram.

Ponekad osjećam da godine nose tzv. fizičku oštećenost, ali onaj veseli duh mi ne dopušta da to primjećujem.

Još uvijek slušam Azru, čitam Alan Forda, Bleka Stenu, Kapetana Mikija… još uvijek sanjam o ljubavi. Još sam uvijek samo dijete.

Na kraju citirati ću Paula Coelha:

„Svako dijete može odrasle ljude naučiti 3 stvari:

- Biti zadovoljan bez razloga

- Uvijek naći neku zanimaciju

- Znati upotrijebiti sva sredstva da dobiju ono sto žele“

Dakle da rekapituliram te tri stvari :

- Dok ovo pišem zadovoljan sam bez nekog posebnog razloga.

- Kada ne pišem pjesme, pišem prozu, ljubim svoga unuka i unuku, pišem pizdarije po Faceu, po 100 puta gledam iste filmove, čitam Bukovskog, obožavam Salvadora Dalija…

- Znam upotrijebiti sva sredstva da dobijem ono sto želim. Npr. Želim da oni koji se sada osjećaju kao djeca u ovom tekstu vide poticaj i sreću, a oni koji se u tome ne prepoznaju da pobjesne, da me psuju, da me smatraju idiotom.

Ja ću se u bilo kojoj od tih varijanti veselo smijati, i disati život punim dječjim plućima.

Ja, koji sam na ISTO uglavnom gledao RAZLIČITO od drugih, nisam htio biti drugačiji, nego sam jednostavno bio.