ZBOG LJILJANE NIKOLOVSKE SAM MORAO PRODAVATI NOVINE

Svjedodzba prvog razreda srednje skole izgledala je ovako; 270 neopravdanih sati, 14 jedinica i jedna petica. Ukor nastavnickog vijeca i ukor direktora.

"Kucni savjet" je razmotrio situaciju i konsenzusom je odluceno da me se nece kazniti. Zakljucak je donesen: "To su valjda te godine... Mozda mu treba vremena... odmora..."

Dolazi ljeto.

U Splitu kao i uvijek posebno inspirativno. Skolski praznici, more, kupanje, djevojcice, kratke ljetne haljinice.

Od malenog djecaka polako sam se pretvarao u velikog.  

Znate, onog sto sa velikim, znatizeljnim ocima otkriva svijet oko sebe, na jedan drugaciji, odrasliji i uzbudljiviji nacin.

Godina je velikih glazbenih ostvarenja. Na svjetskim radio stanicama, sviraju se najnoviji hitovi: "Billie Jean", "Sweet Dreams", "Let's Dance", "Too Shy", "China Girl"...

Na domacim; "Milicija trenira strogocu", "Cokolada", "Đuli", "Jabuke i vino", "Klincek stoji pod oblokom", "Ljeto nam se vratilo", "Milena generacijo", "Kokolo"...

Kakve su to samo pjesme bile. Neponovljive!

U tako jakoj sveopcoj konkurenciji, zarazni ljetni hit "Kokolo" bi objektivno mozda i prosao ispod radara mog interesa, da pjesmu nije otpjevala jos uvijek neafirmirana splitska grupa "Magazin", odnosno mlada i prelijepa pjevacica grupe, Ljiljana Nikolovska.

To ljeto sam se opasno zaljubio, a "moju" novu ljubav sam prvi puta vidio na pozornici Splitskog festivala.

Od tog trenutka vise nisam bio svoj. Doslovce me je razvalila. Nocima sam samo o njoj sanjao i razmisljao.

Ocito lisen svakog zdravog razuma, Ljilja je pocela biti razlog mog postojanja.

Kao i svaka ljubavna bajka, ljubav ima i lice i nalicje, lijepu i tuznu stranu price.

Lijepa je bila radost i sjaj  u mojim ocima dok sam na nju mislio, a ona druga, tuznija, sto sam podsvijesno znao da sam za nju ipak jos dijete, i da mi sanse nisu minimalne, vec nikakve.

Iako razlika u godinama nije bila velika, u nasem slucaju ipak je.

Ja 15 ona 19. Ja dijete, ona cura... i to kakva ❤

Ali predaja kao opcija, nikada nije bila moj izbor. 

Znao sam da se za ljubav trebam boriti, ako i ne uspijem barem cu znati da sam pokusao. Ljubav je mali kljuc za veliki zivot.

Odlucio sam poduzeti sve sto je u mojoj moci da joj se priblizim, da se upoznamo, a onda tko zna?

Ali kako doci do nje, gdje je upoznati, kako stupiti sa njom u kontakt?

Na ta pitanja nisam imao jasan odgovor. Bila mi je nedostizna.

Jedan prijatelj mi je rekao da ju je vidjao ponekad kako dolazi u kavanu "Semafor".

Moju kucu i prestizno estradno okupljaliste dijelile su samo dvije ulice; Maruliceva i Bosanska. Sve ukupno niti 300 metara.

Odlucio sam!

Ujutro kada se probudim sjesti cu u "Semafora" i cekati je. Kada stigne vjerojatno ce me primjetiti, a onda ce sve biti lako i jednostavno, kao u bajci, promislio sam.

Ali kako...?

Ja nemam love da mogu sjediti u kavani dok ona ne stigne.

Nema veze, stajati cu ispred, kao da nekog cekam, pa kad se ona pojavi, opet ista prica, ona ce me vidjeti, ja cu joj se frajerski nasmijesiti, i to ce biti to.

Kako sam zamislio tako sam i napravio.

Sa tri nausnice u uhu, koje nosim jos od kraja osmog razreda, koznom narukvicom na lijevoj ruci, losom kopijom Ray-Ban naocala i pokidanim svijetlo plavim rebatinkama na kojima je crvenim flomasterom bio nacrtan znak PEACE, modno potpuno neuskladjen stajao sam nogom naslonjen na zidicu stare gradske poste, nasuprot kultnog kafica, i cekao da se pojavi Ona.

Lezerno, kao da cekam nekog prijatelja, proveo sam otprilike pet ili sest sati, ali "moje Ljilje" nije bilo... ni za lijek.

Neuspjeh me nije destimulirao, isto sam ponovio i sutra, i prekosutra, i slijedecih desetak dana.

Danima naslonjen na predzidju Geta, upoznao sam sve gradske golubove, sve macke i pse lutalice, cugere, kurve, makroe i sve dilere Splita, jedino nisam Nju... Nju koju sam jedinu zelio, a koju sam uzalud satima cekao...

Kolporter Ante Lizatovic (hodajuca trafika i legenda Splita), poznat svima po glasnom izvikivanju naslova novina koje je prodavao, vozeci ih poslagane u kolicima na dva kola, nekoliko puta bi svakoga jutra prosao pored mene.

To je bila njegova ruta; od pazara uz Hrvojevu do Grgura, preko Klaiceve i Marmontove do Rive, pa dalje do trajektne luke.

Mislio sam da me ne primjecuje, jer nijednom me nije ni pogledao, a onda je jednog dana dok je prolazio pokraj mene glasno poceo vikati, kao neki naslov iz novina:

"On ju je cekao kraj poste, ali ona dolazila nije!".

Grmila je cijela ulica od njegovog snaznog glasa. Bilo mi je neugodno.

Mislio sam da sada svi znaju moju tajnu.

Djubre staro perverzno! Sve ce mi upropastiti!

Ali to je bio njegov zajebantni pozdrav meni... onako usput, tek da znam da me je registrirao i provalio.

Doslo je vrijeme za promjenu plana.

Strateski uzmak i krecem sa novom taktikom.

Abusus abusum invocat.

Odlucio sam ici kuci i nazvati je na telefon. 

Predstaviti cu se kao novinar nekog poznatog casopisa koji zeli sa njom napraviti veliki intervju... 

Dogovoriti cemo se na nekom poznatom mjestu u gradu, a onda, dok ona bude cekala nepostojeceg novinara (odnosno mene), i taj ne bude stizao, ja cu kao slucajno proci par puta pored nje i pitati je treba li joj mozda kakva pomoc ?

"Genijalno!", promislio sam.

Najezim se svaki puta kad se sjetim koliko sam samo tada bio naivan i neiskusan.

U telefonskom imeniku sam pronasao broj telefona koji je glasio na ime Boro Nikoloski (Ljiljin otac). Podujina ulica (Spinut)... sve se slaze.

Vjezbao sam glas nekih pola sata. Htio sam da zvucim dublje... muzevnije... ozbiljnije.

Kada sam bio zadovoljan intonacijom, odlucio sam telefonirati.

Zgrabio sam odlucno ogromnu, bijelu telefonsku slusalicu, podsjecala je na one iz starih americkih filmova iz ranih 40-ih.

Okrenuo sam broj.

Nemam tremu! Zasto bih je i imao? Tjesim se.

Zvoni... sad ce se netko javit.

"Molim", javila se Ljilja. 

Odmah sam prepoznao taj predivni glas, njen savrseni splitski akcent.

Nisam izustio ni rijeci. Blokirao sam. 

"Halo, tko je na telefonu ?", ponovila je njezno.

Ne uspijevam nista reci, tresem se... prije 10 sekundi nista, a sada drhtim kao Banja Luka '69-te.

Koji sam ja papak. Pa ja je zelim imati, a nemam muda reci "Halo"...

Baba taman nailazi i pita me koga to zovem, ali ne zato sto to nju nesto jako zanima, nego zato sto joj trosim telefon. 

Uvik je govorila da telefon sluzi samo za nedaj Boze.

Spustio sam brzo slusalicu.

"Nikoga, zvao sam 95 da vidim koliko je tocno sati", rekao sam joj nekako bezvoljno.

Nije bila zadovoljna odgovorom.

"Znas li ti koliko kosta taj jedan poziv ? E moj sinko kad budes sam zaradjivao, znat ces kako treba sparat svaki dinar"

Iz dzepa ljubicaste traverse izvukla je mali katanac za telefon, onaj sa kljucicem, i zakljucala ga na broj 9. 

Kljuc je stavila u redzipet.

U prijevodu; kljuc katanac, tko se javi magarac.

Od tog trenutka telefon vise nije bio u funkciji za "pizdarije".

Mogao si se javiti na tudji poziv, ali ako si htio ti nekoga zvati morao si njoj reci razlog, a njena procijena vaznosti poziva bila je odlucujuca.

I dalje se ne predajem. Jos jednu bitku sam izgubio, ali rat jos uvijek traje.

To sto sam ispao kukavica i supcina na kvadrat, nikom nista. Ionako za tu sramotu znam samo ja.

Moram smisliti nesto bolje. Moram baciti neki jaci mamac ako mislim da mi Ljilja bude cura.

Danima i nocima sam smisljao nove planove, i onda odjednom "HEUREKA!"

Pao mi je na pamet genijalan plan. Skocio sam od srece kao Doktor Baltazar.

Sjetio sam se kolportera Ante...

Vjerojatno vam jos nije jasno kakve veze on ima sa Nikolovskom ?

Nikakve, ali...

Cuo sam da casopis "Omladinska iskra", tjednik Saveza socijalisticke omladine Splita, trazi ulicne prodavace, odnosno kolportere.

Kao prodavac novina mogu prodavati na ulici, logicno, ali mogu na primjer uci i u neku zgradu, pa ih prodavati od vrata do vrata, po stanovima. To doduse nije uobicajeno, ali zasto ne?

Vjerojatno sada naslucujete dokle seze moja "svemirska inteligencija".

Plan je pao. Akcija kodnog naziva "Jos Jedan Pokusaj" krece!

Dosao sam u prostorije "Omladinske iskre" koje su bile smjestene na Starom placu, u prostorijama nekadasnjih Hajdukovih kancelarija, na prvom katu.

Pokucao sam...

Nitko ne odgovara.

Lagano sam otvorio vrata. Ne vidim  nikoga, ali unutra na podu stoji hrpa nabacanih novina povezanih konopcem.

Neki duboki glas se zacuo iz dna prostorije: 

"Reci mulac, sto trebas ?"

Pokusavam odgonetnuti tko to govori. Gledam okolo, ali ne vidim nikoga.

Neki tip koji tu radi je ocito malo zadrijemao (ubio oko) iza te hrpe papira, u kutu prostorije pod prozorom.

Ustaje se. Procelav lik srednjih godina ide prema meni nekim usporenim, pomalo teturajucim korakom.

Djeluje mi kao netko koga uistinu boli kurac hoce li te novine zauvijek lezati tu na podu, ili ce se prodati.

"Cuo sam da trazite ulicne prodavace, pa sam se odlucio javiti", rekao sam mu pristojno.

"Ma sta ces ti prodati... sve ovo?", kazao je nekim omalovazavajucim tonom, pokazujuci mi prstom prema hrpi.

"Ne znam mogu li bas sve, ali potrudit cu se sto je moguce vise"

Izvadio je neki zguzvani papiric iz dzepa rebatinki i sa poda je podigao nekakvu tupu, kratku olovku.

"Ime i prezime?", upitao je.

"Ernest Pelaic", odgovorih.

"Adresa i broj telefona?"

"Mihovilova sirina 3. Telefon 44-684."

"Prosao si test. Bravo, primljen si. Vidis da nije bilo tesko, a ti si se usra.

Koliko zelis uzesti primjeraka za danas?", rekao je zijevajuci.

Kakav test? O cemu ovaj prica?

Ali briga me, ionako nemam namjeru nista prodavati.

"Moze 100 komada, bit ce mi dovoljno za danas", rekao sam mu optimisticno.

"Hoces 100 komada? Ti nisi normalan, tu ti ima cca 20 kilograma ako ne i vise. Jaja ces otegnit, a 10 komada neces prodat", rekao je nekako sa omalovazavanjem.

"A koliko vi predlazete da onda uzmem s obzirom da mi je ovo prvi dan", upitao sam pomirljivo.

"Jedan komad, pa ako ga ne prodas vrati ga ujutro", poceo se podrugljivo smijuljiti, kao da me zajebava.

"E sad mi dajte 100 komada. Vidjet cete vi kako ja to rijesim u jedno jutro". 

Proradija je u meni splitski dispet.

Bacio mi je pred noge cijeli svezanj.

"Tocno 100 komada. Gomila papira natopljena olovnim govnima", sa gadjenjem je rekao.

Uzeo sam ga u ruke i odmah shvatio da mi dispet nece donijeti nista dobrog. 

Uistinu je bilo jako tesko. Preko 15 kilograma sigurno.

Potpisao sam mu se na taj zguzvani papiric. Objasnjava mi da je to neka zaduznica.

Zahvalio sam se i krenuo prema izlaznim vratima.

On se bacio na pod, na isto mjesto odakle se maloprije i podigao, vjerojatno da nastavi sa spavanjem.

Iz lezeceg polozaja mi je dobacio: 

"Sto ne utrapis danas moras vratit sutra, nemoj da te ja trazim po Splitu!"

Nisam nista odgovorio. 

Otkotrljo sam se niz stepenice sa beskorisnim teretom u rukama, i obavezom da sve sto ne prodam moram sutra vratiti.

Kalkuliram... ako Ljilji prodam jedan primjerak, ujutro cu morati vratiti 99 komada.

Ipak ce biti malo lakse... uhhhh!

S noge na nogu, uputio sam se put Spinuta. 

Do starog rodilista nisam imao nikakvih problema, ali kad sam usao u Matosevu ulicu, tanki konop mi se od tezine poceo zarezivatu u ruku.

Ipak, moj cilj mi je davao dovoljno snage.

Ustvari, cijelim putem sam u mislima bio pred vratima Ljiljinog stana, i samo sam razmisljao sto ce se dogoditi kada je ugledam.

Tesko da ce me pozvati u stan na kavu. Ali... mogao bih je upitati mogu li dobiti casu vode ?

Neee, to je glupo...

Tisuce upitnika skakutalo je uznemireno iznad moje glave. Drzao sam te teske beskorisne novine u ruci, ali od uzbudjenja sam i zaboravio da ih nosim.

U jednom trenutku sam primjetio jednog malenog zutog psica da trci veselo uz moju desnu nogu. 

Zastao sam. Zastao je i on. Napravio sam par koraka, on takodjer.

Cucnuo sam pokraj njega. 

"A ciji si ti mali moj prijatelju?"

Pogladio sam ga po glavi.

Gledao me dobronamjerno svojim prijateljskim pogledom.

Ustao sam i lagano krenuo dalje, ali on me nastavio pratiti.

Nisam to zelio jer ulica je poprilicno prometna i bojao sam se da ga ne udari neko auto.

Ali moj mali slucajni prijatelj, ni trenutka se nije udaljavao od mene. 

Nastavili smo dalje zajedno. 

Uskladili smo korake.

Nisam mu znao ime, pa sam ga odlucio nazvati Kokolo. Moram ga nekako oslovljavati, pa eto... prigodno ime za prigodni trenutak.

Putem sam mu sve ispricao... i gdje idem... i sto zelim napraviti. Spomenuo sam mu Ljilju.

Ne umisljam, ali stvarno me je s paznjom slusao. Kad bih ga pogledao, pogledao bi i on mene, i mahao bi repicem. 

Uvjeren sam da me je sve razumio.

Njegovu prisutnost sam shvatio kao dar sa neba.

Ne to nije patetika... on jednostavno hoce da mi pravi drustvo. Zeli biti uz mene u ovom delikatnom trenutku.

Priznajem da mi je godilo njegovo prisustvo. Imao sam prijatelja kojem vjerujem i kome se mogu povjeriti.

Nakon desetak minuta,korak po korak, stigli smo pred Ljiljin neboder.

Makar sam se detaljno pripremio za ovaj dogadjaj, trema me ponovno uzela u svoj zagrljaj.

Znao sam da je stigao trenutak istine.

Spustio sam novine na pod i sjeo na betonski zidic, tocno nasuprot ulaza u zgradu.

Kokolo mi je skocio u krilo. 

Kao da mi zeli reci: "Ne brini se, ja sam uz tebe".

Pomazio sam ga po glavi.

Izvadio sam cigaretu iz dzepa i zapalio. Zelio sam se smiriti prije nego udjem.

Stanari su stalno ulazili i izlazili. Velika zgrada, veliki promet, logicno.

Imao sam osjecaj da me je svaki od njih nekako sa paznjom odmjerio.

Jeli se na mom licu vidjelo nesto neobicno, ne znam, ali nakon 10-ak minuta oklijevanja, odlucio sam krenuti.

Rekao sam mom Kokolu da me priceka...

"Ti budi ovdje, a ja idem... sve znas... ispricao sam ti... pozeli mi srecu"

Gledao me je sa iznimnim razumijevanjem.

Pogladio sam ga i krenuo.

Odlucio sam ici pjeske prema 6-om katu. Nisam htio da me lift dovede odmah pred njena vrata, jer jos nisam psihicki bio 100% spreman za taj nas prvi susret.

Kokolo je ostao sjediti.

Uzeo sam novine i krenuo.

Jedan stariji covjek bio je pred vratima lifta koji je taman stigao, kad me je vidio, otvorio je vrata i gestom ruke mi pokazao da udjem.

Zahvalio sam mu se, i objasnio da idem pjeske jer ne idem visoko.

Slegnuo je ramenima i usao je sam.

Ja sam se poceo penjati laganim korakom. Vise nisam uopce osjecao tezinu tereta u ruci.

U mislima sam bio pred njenim vratima.

Okrenuo sam se jos jednom prema izlazu, Kokolo je sjedio mirno i pratio me pogledom.

Od prizemlja do prvog kata penjao sam se sigurno desetak minuta. Korak naprijed, dva nazad...

I tako sve do petog, gdje sam konacno zastao.

Trajao je taj moj uspon oko pola sata.

Znao sam da cu je vidjeti u slijecih nekoliko minuta, i bio sam jako uzbudjen.

Hocu li pozvoniti na vrata ili cu pokucati?

Sto cu reci ako upita tko je?

Kada otvori vrata, hocu li joj reci dobar dan ili dobro jutro? (jer bilo je oko podne, kakve pizdarije)

To su bila samo neka od nenormalnih pitanja o kojima moze razmisljati jedino potpuno lud covjek. Ocito sam bio taj! (ludo zaljubljen)

Ne zelim vas blagosloviti svim detaljima koji su mi se motali po glavi, ali vjerujte da sam razmisljao o stvarima koje vam ni u najludjim snovima ne bi pale na pamet.

Moja sudbina i moj zivot ovisile su o slijedecih par minuta. Bar sam ja to na takav nacin tada gledao.

Do sada nista nije islo kako sam zelio. Uzalud sam je cekao pred postom desetak dana. Ispao sam supcina i kukavica kada sam je zvao na telefon.

Sada je trenutak da se iskupim, i sam sebi dokazem da sam vrijedan njenog pogleda.

A toliko sam ga zelio!

Stisnuo sam zube i popeo se na njen kat.

Nisam zelio vise zivjeti u agoniji i neizvjesnosti. 

Dosao sam pred vrata njenog stana.

Voajerski sam naslonio uho na vrata da provjerim cuje li se nesto.

Nisam cuo nista.

Onda sam provirio kroz spijunku. Vidjela se samo neka svijetlost, ali nista sto bi zadovoljilo moju mastu i znatizelju.

U trenutku dok mi je glava bila prislonjena na njenim vratima, moja viseca nausnica na dimnjacara, udarila je lagano o metalni dio spijunke, ali culo se poprilicno glasno.

Uplasio sam da je mogla to i ona cuti i da se situacija moze bespotrebno iskomplicirati.

Ako sada ona otvori vrata, promislit ce da sam neki manijak.

Instinktivno sam brzo pokucao.

Nitko ne odgovara, ne cujem nikakav zvuk iznutra.

Na trenutak sam pozelio da nema nikoga u stanu.

To mi je izgledalo onako oportunisticki. Probao sam i nije islo...

Ali zar da se opet povucem i odem? Da jos jednom sebi dokazem da sam kukavica?

Ne, ne smijem se povuci!

Skupio sam hrabrosti i opalio sam par puta po vratima, onako muski...

Srce mi se uzlupalo. Ali i dalje ne cujem nista.

E sad sam se vec ohrabrio. Nema nikoga u stanu, promislio sam.

Ali u tom trenutku cuo sam kako su se otvorila neka vrata u stanu.

Gotovo je, promislio sam. Dosao je konacno i taj trenutak.

"Tko je?"

Bila je to Ona ❤

Pokusao sam reci svoje ime, ali u zadnjem momentu promijenio sam odluku, i rekao:

"Ovdje Omladinska iskra"!

To je vjerojatno bilo nesto najgluplje sto sam mogao reci u tom trenu, ali mozak je radio na rezervi, a  mozak bas i ne funkcionira kada je srce slijepo.

"Samo trenutak", rekla je njeznim, pospanim glasom.

Pozelio sam da traje satima dok ne otvori. Nisam vise bio siguran da sam spreman na nas susret.

Ali nakon nekih desetak sekundi, cuo sam kako se vrata otkljucavaju.

Vrata su se otvorila.

Ugledao sam svoju pospanu, nenasminkanu i najljepsu djevojku na svijetu.

Bila je u nekoj spavacici, a ja umjesto da je muski promotrim u cijelosti, zakocio sam oci na njenom licu, i samo sam izgovorio:

"Hocete li kupiti "Omladinsku iskru?" 

Ona se pocela smijati, i trljajuci oci rekla:

"Aliii... ja ti to ne citam"

Moj fiksirano-zaljubljeni pogled ju je ocito omeksao, pa je rekla:

"Pricekaj samo trenutak"

Usla je u stan, do pola pritvorila vrata... i nakon nekoliko sekundi dosla sa nekim kovanicama u ruci.

"A koliko to kosta?", upitala me, ne skidajuci osmijeh sa lica.

"Kao za vas 5 dinara"...

Eeee to sam vec smekerski izveo 😎

Kao da me potpuno prosla trema. Odjednom sam bio spreman za pricu.

Vjerojatno taj iznimno topli i prijateljski stav me oslobodio u potpunosti.

Dala mi je 10 dinara. Znate onu smedju papirnatu novcanicu sa likom zenickog rudara Arifa Heralica? E tu!

Dao sam joj novine, ali ocito jos uvijek uzbudjen zaboravio sam joj vratiti ostatak.

Nije ni trazila.

Uzela je, pogledala naslovnicu, vjerujem vise kurtoazno.

Zahvalio sam joj se.

A ona mi je rekla: "

"Ma hvala tebi" i to sa istim onim osmijehom od milijun dolara.

Ja sam podigao ostalih 99 komada "Omladinske iskre", pozdravio je i lagano se uputio prema liftu.

Pozdravila je i ona mene: "Sritno dalje!"

Ma gdje dalje, promislih? To je bio pocetak i kraj mog kolporterskog putovanja.

Nismo popili kavu, nisam je pitao vode... nisam je poljubio, nisam nista... ali sam je vidio, i to mi je bilo dovoljno.

Sve moje ambicije stale su u te dvije minute naseg susreta.

Dok sam se spustao liftom prema prizemlju, prolazili su mi kroz glavu svi moji veliki planovi, maste i ocekivanja.

Jeli sve to vrijedilo za samo nekoliko recenica sto smo jedno drugom rekli

Da vrijedilo... i vise od toga.

Kad sam otvorio izlazna vrata lifta, prvo sam promislio sjedi li moj Kokolo jos uvijek na istom mjestu.

Izasao sam ispred nebodera, ali njega vise nije bilo.

Trazio sam ga i zvao, ali njemu ni traga.

Ocito je bio uz mene dok je smatrao da mi je potreban, a onda kad je u svom dobrom srcu osjetio da sam dobio ono po sto sam dosao, odlucio je otici ciniti dobra djela nekim drugim zaljubljenim dusama.

Kokolo je ostao u mom srcu i do dan danas. Cesto ga se sjetim.

Novcanicu koju mi je Ljilja dala odlucio sam cuvati cijeli zivot. 

Nekoliko godina sam je svugdje nosio sa sobom u dzepu, ali onda je odjednom negdje nestala. Vjerojatno ju je pojela perilica rublja.

Novine sam ostavio pred vratima kancelarije gdje sam ih i uzeo. Nisam ih htio sluzbeno razduzivati.

Lik koji mi ih je dao je vjerojatno jos spavao negdje na podu medju hrpom olova, pa da ga ne budim 😉

Samo sam napisao poruku na komadicu papira:

"Ljilja je rekla HVALA"

EP