BRANKA Š.

Taj kobni dan bio je 8. marta 1984. godine, Međunarodni dan žena.

Ja 15, a Ona 14 godina. Već mjesec i 16 dana smo skupa. To mi je tada izgledalo jako dugo. Ne viđamo se baš puno, ali obavezno svaki dan bez iznimke, makar na pola sata.

Ona je opčinjena ljubljenjem, ja rado uhvaćen u tu njenu "klopku".

Svo zajedničko vrijeme svakodnevno provodimo skriveni na prvom katu stubišta na Manušu, u zgradi na čijem ulazu velikim slovima piše "OBNOVA", i ne razgovaramo bas previše, samo se ljubimo. Kada dođe vrijeme da Ona mora kući, sjetimo se toliko toga što smo htjeli jedno drugom reći, ali nema veze, pričati ćemo sutra.... bit će vremena :( 

Ljubav je naizgled neuništiva. Dvoje mladih koji se vole i koje nitko nikada neće razdvojiti. Neuništiva tvrđava ljubavi. Bar smo tako mislili.

Pričala mi je stalno kako su njeni roditelji jako strogi, i kako ne smiju znati za mene jer bi sve propalo. Takvu situaciju šutke nerado prihvaćam, ali puno razmišljam o tome kako da se prestanemo skrivati... 

-Pa neka svi znaju da se volimo, što je tu loše?

Sutra je "Dan žena", mogli smo tvojoj mami pokloniti nešto, možda neko cvijeće. Ti joj odneseš i rečeš; ovo je mama za tebe od mog momka i mene...kažem joj. Tako će ona saznati za nas, i moći ćemo se viđati kad god hoćemo.

Kako je to bilo profano, jeftino, uobičajeno... ali tada mi je izgledalo HEUREKA ! :) Usklik radosti nakon pronalaska rješenja ozbiljnog problema... 

-Genijalna ideja, kaže ona. Sto posto će joj se to svidjeti pa će tako saznati za nas i više se nećemo morati skrivati. 

Ja sam u svom starom zelenom kaputu imao nešto dinara od džeparca, i tog svečanoga dana kupili smo joj u cvjećarnici ispod pošte buket crvenih karanfila. (KATASTROFA!)

 

Bili smo ushićeni i jedva smo čekali da vidimo kako će to sve proći. Zagrljeni smo hodali brzim korakom preko cijelog grada prema njezinom neboderu u ulici Žrtava fašizma 56 (danas Domovinskog rata 60).

Nakon 100-tinu ili tisuću malih poljubaca i onog jednog jako dugog, (ali zadnjeg, tada to nismo znali) ušao sam sa njom u neboder, otpratio sam je pješke do 5. kata i pričekao da se popne još nekih 20-ak stepenica do ulaznih vrata. Kada je pokucala i ušla u stan, ja sam otišao. Dogovor je bio da se nađemo večeras ispred zgrade u 19 sati. 

To je vrijeme kada nije bilo mobitela, ni drugih načina virtualne komunikacije. To je bilo vrijeme kada se sve rješavalo UZIVO, face in face. 

Cijeli sam dan proveo u mislima... što se dogodilo kada joj je dala cvijeće, i jedva sam čekao večer da se vidimo i da mi sve polako ispriča. Čak sam se i malo ljepše obukao, koliko sam ja to uopće umio, a za slučaj da budem zvanično pozvan u njihov dom na upoznavanje. 

Došao sam pola sata ranije pred njenu zgradu i nestrpljivo čekao sakriven pokraj malog lifta. Svaki put kada je lift dolazio, ja bi ga sa smiješkom dočekao. I tako jedan, pa drugi, treći, i tko zna koji već... 

Prošlo je 19 sati, prošao je i sat, i još dva, ali Ona silazila nije. 

Odlučio sam se popeti gore i pokušati prisluškivati na vratima od stana, da čujem jeli se nešto događa iza tog odvratnog debelog zida, i prokleto dobre zvučne izolacije (ahhh ta socijalistička izgradnja). 

Nešto je u meni govorilo da nije dobra ideja da pokucam i pitam... 

-Je li kuci moja ljubav ? 

Dočekao sam iza tih vrata neke kasne noćne sate. Ništa se nije čulo iza vrata. Ni TV, ni radio. Nikakvog glasa života nije bilo. Tišina zlokobna. 

Moji kuci su poludjeli od straha jer nisu znali gdje sam. Ni slutili nisu da im sin proživljava pravu ljubavnu agoniju sa neizvjesnim ishodom...

 

Kada sam shvatio da očito večeras neće biti ništa od našeg susreta, otišao sam tužan i očajan kuci. 

-Sutra ću je dočekati prije škole i sve ću saznati, tješio sam se. 

Ujutro u pola osam čekao sam je inkognito iza nekog starog sivog kamiona pred njenom zgradom.

Izašla je sa mamom i malim bratom. Imala je bijeli kaput sa smeđom krznenom kapuljačom, bijele visoke čizmice. Nosila je crvenu školsku torbu preko desnog ramena, a mama mrgodna, strogog izraza lica, hodala je pokraj nje.

 

Osjetio sam da situacija ne sluti na dobro. Dopratila ju je do škole, nešto joj kratko na rastanku rekla i otišla.

Ona u školu, a mama u vražju mater...

 

Ja u svoju školu taj dan nisam otišao, doduše ni sutra, ni prekosutra, ni slijedećih dana... Pa to nitko nije ni primijetio ;)

Odlučio sam je pričekati. Kada bude veliki odmor vidjet ću je i sve ću saznati sto se dogodilo. 

Na moju žalost nije izasla na veliki odmor. Čekao sam je svo vrijeme ispred škole. Gledao u prozor učionice u kojoj se nalazila. Čekao sam neki znak, ali uzalud. Zvonio je i kraj zadnjeg, šestog sata.

-Evo je... sam sebi ushićeno viknem :) 

Izlazi Ona iz škole u društvu najbolje prijateljice.

Kako li je samo lijepa, promislih. Nešto pričaju i smiju se. Krećem prema njoj, a Ona kad me je vidjela, samo se naglo okrenula i počela trčati u suprotnom smjeru od mene. 

Ništa mi nije bilo jasno. Ukopao sam se. Pa jučer me je voljela najviše na svijetu. Jučer smo zamišljali nasu djecu. Jučer smo pričali kako nas nitko nikad vise neće razdvojiti... a sada ???

Pitam Danijelu, njenu najbolju prijateljicu, sto se događa, zna li ona nešto? Danijela onakva vrckava kao i uvijek mi se samo blago nasmiješila i prođe pored mene, kao da ne postojim.

 

-Ali sto se događa? Pa Danijela ti si bila njen alibi da bi se ja i Ona viđali. Reci mi molim te sto se događa? 

Kao da je i nisam pitao... :( 

Prolazili su dani, tjedni... ja sam u očaju svakodnevno pokušavao doci do moje ljubavi, ali bezuspješno... Ništa nisam saznao sto se uistinu dogodilo toga dana na Međunarodni dan žena...(ogadio mi se) 

Vrijeme je učinilo svoje. Došle su neke nove ljubavi, neka nova poznanstva, ali njeno ime mi je ostalo negdje duboko u srcu urezano jako, jako dugo.

Nisam je viđao godinama. Poslije osnovne sve se nekako promijenilo, svako je otišao na svoju stranu.

 

Nekih desetak godina poslije, slučajno u jednoj uskoj splitskoj uličici iznenada se sretnemo nas troje. Licem u lice. Ja, Ona i njena bebica u kolicima. 

Zastali smo. Ona mi se nasmiješila onim svojim predivnim osmijehom, zagrlila me i upitala me:

-Kako si, dugo te nisam vidjela?

Ja ništa ne odgovaram. Imam neki sjetni izraz na licu, gledam u kolica i upitam je:

-To je tvoje dijete? 

Ona cijela vesela kaže...

-Daaaa, moje sunce. 

-Tko je tata...?... upitam. 

Moj muž, ne znaš ga, on je sada na poslu pa smo nas dvoje sami izašli u šetnju. 

Ja je pogledam u oči nekako sanjivo, zatim njenu bebu... i samo sam joj tiho uspio izgovoriti..."ovo je trebalo biti naše, zajedničko"... okrenuo sam se i otišao, a nisam želio.

Ne znam ni danas zašto sam tako reagirao. 

Prošlo je od tada 40 godina, i od onda je nisam vidio. 

Raspitujem se često za nju, ali nitko ne zna gdje je.

A tako bih te Branka volio vidjeti još samo jednom. Nema više tu nikakvih strasti ni emocija, možda tek jedno sjećanje na mladost i vrijeme kada smo bili djeca i kada smo se jako voljeli...

E. P.