MALENA

Njena mama me je voljela. Bio sam joj, kako je znala ponekad reci, simpatican i pristojan momak, ali tada nije znala za vezu svoje mladje kceri i mene. Mislila je u stvari da kod njih svracam zbog starije sestre, iako ni na tu mogucnost nije bas sa simpatijama gledala, ali je ocito tu opciju bila spremnija prihvatiti.

Zbog njene mladosti, i niza drugih specificnih okolnosti, svoje osjecaje nismo javno pokazivali, iako smo bili samo par godina razlike.

Bio je to teret koji sam svjesno nosio, i nije bio lak, ali bio sam spreman cekati jer sam je uistinu jako volio, a znao sam da i ona voli mene.

Zajedno smo slavili nase rodjendane, blagdane, zajedno smo isli u kino. S njom sam odgledao sve baletne premijere iako me balet nije nikada zanimao.

Film "Red Shoes" ("Crvene cipelice") stari i meni dosadan film, pogledao sam s njom u 30-ak navrata.

Sve sto je zeljela uraditi, sa mnom je htjela napraviti prvi puta.

Mrzila je kada bi u prolazu krisom pogledao zgodnu djevojku... a ponekad sam u sali i namjerno to znao uraditi da vidim njenu reakciju, odmah bi me upitala... Zar je zgodnija od mene ? Ja bih se nasmijesio i rekao joj; -Ne postoji takva... ali ona bi svejedno neko vrijeme glumila ljutnju, a onda odjednom kao da nista nije bilo, skocila bi mi u krilo i veselo rekla; -Poljubi me... 

Mi zapravo nismo nikada bili sluzbeno u vezi, ali to nista nije mijenjalo na stvari.

Nase zajednicko "putovanje" bila je bajka o kojoj smo oboje bili ovisnici.

Kada i nismo bili zajedno, satima bi pricali na telefon. Njena mama bila je sumnjicava prema nasem odnosu. Po njenom misljenju ona je bila previse slobodna i intimna preda mnom, a zapravo nije znala ni vidjela, pa skoro nista... 

Jako joj je smetalo sto bi njena kcer sjela u moje krilu kada bih dosao kod njih, pa bi je znala upozoriti. -Sta je tebi dijete, kako si tako nepristojna? Cak bi se i meni ispricala zbog njenog ponasanja, kao da to meni smeta.. 😂 Ali Malena moja bi joj vrckavo rekla; -Ja sam njegova beba... i jos bi me cvrsce zagrlila 

Prolazilo je vrijeme... navrsila je 19-tu, i pred njom se kao na dlanu otvarao novi svijet.

Jedna velika i nova zivotna avantura bila je pred njenim vratima, a nas dvoje... kao da smo polako padali u drugi plan.

Znam, ja sam joj i dalje bio najvazniji, ali osjetio sam da je u zadnje vrijeme povremeno znala odlutati  mislima, inace uvijek skoncentrirana i vesela, znala je postati zamisljena i odsutna.

Nesto se pocelo dogadjati s njom, a ja koji sam je najbolje poznavao, nisam znao o cemu se radi. Osjecao sam da je nesto muci.

Poceli smo se sve manje vidjati. Opravdavala se glavoboljama, zenskim razlozima, ali znao sam te datume u mjesecu i znao sam kada me folira... prije me nikada nije lagala...

Nije mi bilo svejedno. Odrastala je zajedno sa mnom. Voljeli smo se i kada nismo smjeli, a sada kada se samo nas pita, osjecao sam kao da je polako gubim.

Razmisljao sam... sto ako je pronasla neku novu ljubav? Nekoga koga ce vise voljeti od mene.

Moja djevojcica u zagrljaju nekog tamo kretena. Ne, to ne bih mogao podnijeti....

Ponekad sam mislio da bi mi bilo lakse izgubiti je konacno, nego imati je povremeno. A onda sam shvatio da bi mi i povremeno puno znacilo. Samo ne zauvijek... 

Jednoga jutra nazvala me njezina majka i trazila je da se hitno vidimo, rekla je da je vrlo, vrlo vazno. Nije mi zvucala raspolozeno i imao sam los predosjecaj.

Odmah sam znao da se radi o Malenoj. 

Dogovorili smo se naci u 15 sati istoga dana kada joj zavrsava radno vrijeme, u blizini tvornice odjece u kojoj je radila.

Dok sam je cekao stotine misli mi se vrtjelo po glavi. Nijedna mi nije slutila na dobro.

Nekoliko metara dalje od mene dvije crne macke, nakostrijesene i podignutih grba na ledjima ispustale su uzasne zvukove, zavijale su jedna prema drugoj, spremne za ulicni obracun. 

Pomislih, ovo nije dobar znak... ?!

Evo je dolazi. Vidjela me. Hoda ubrzanim korakom prema meni.

Pozdravlja me pristojno, ali hladno. Predlaze mi da odemo sjesti u kafic preko puta. Sutke prihvacam.

Sjeli smo za jedan maleni okrugli stol u separeu. Ne govorimo nista. Ona uzima svoju borsu i nesto vadi iz nje.

Pratim pogledom svaki njen pokret. Djeluje uzrujano.

Izvadila je neku fasciklu, i teatralno je baca pred mene na stol.

-Otvori, pogledaj i objasni ! -rekla je hladnim i ostrim tonom.

Uzeo sam fasciklu i otvorio je...

Unutra su bile moje i Malenine fotografije iz raznih perioda unazad nekih 5 godina pa do sada.

Sve mi je u trenutku bilo jasno...

Nista sporno ne primjecujem. Na jednoj fotografiji Malena sjedi u mom krilu (to je vidjela stotine puta 😉), na drugoj me Malena ljubi zatvorenih ociju (nista novo, ljubav 😘), na trecoj Malena u kadi prekrivena pjenom  (ja  sam je snimio ❤)... 

Perifernim vidom primjecujem da joj namiguje lijevo oko. To joj je bio tik kada je nervozna. Namigusa jedna. 😡

-Dakle... sto je pitanje? -upitah je sa smijeskom na licu.

-Vi ste samo prijatelji, jel' da? Ne bih rekla ?! Ti si nju omadjijao pokvarenjace jedan! Ona se nikada ovako nepristojno nije ponasala !!! -rekla je povisenim i ljutitim tonom nervozno gestikulirajuci rukama.

-Gospodjo, ja i vasa kcer se volimo... zelio sam da to znate... ali... sto je tu sporno ? Vi bi ste radije da je sa nekim tko je nece voljeti? -rekao sam uljudnim i smirujucim glasom

-Ovako glumac moj... od danas pa nadalje ti i ona se vise necete vidjati. Zabranjujem ti da se priblizis nasoj kuci, da je zoves telefonom. Upamti sto cu ti sada reci; imam nacin, milom ili silom da zaustavim vasu bolesnu vezu. Ona za dva dana odlazi na prijemni ispit na Fakultet u Zagreb. Cijeli sam zivot tesko radila da djecu dobro odgojim i skolujem, ti mi to neces unistiti...

Otprilike na metar udaljenosti, tocno iza njene glave u separeu, stajao je neki bodljikavi ruzni kaktus u sivom glinenom pitaru. Iz moje perspektive pogleda bodlje kao da su joj virile iz glave. Prizor je bio fascinantan. Bodljikava stara vjestica vice na mene !

Od danas smo neprijatelji. Na suprotnim smo stranama to je sada jasno, i nema vise potrebe da sjedimo za istim stolom i izigravamo laznu pristojnost.

Ustao sam se, pazljivo pokupio slike sa stola i bez rijeci  krenuo ka izlazu kafica... vikala je da stanem, da ne bjezim.

-Vrati te slike... -urlala je.

Okrenuo sam se prema njoj, zastao na trenutak, htio sam joj nesto reci ali odustao sam. Nasmijesio sam se pomalo cinicno i izasao vani.

Otisao sam se prosetati; uz more. Htio sam biti sam. Osjecao sam se potpuno nemocan, ranjiv i emotivno iscrpljen.

Sunce mi je prijalo. Ta ogromna bijela svjetlost mi je podsvijesno pruzala nadu da ce u konacnici sve biti dobro...

Nakon nekih sat vremena odvezao sam se kuci i telefonom javio Malenoj da sam upravo imao neugodan susret sa njenom mamom.

Rekao sam joj da zelim da se odmah nadjemo. 

Osjetila je nemir u mom glasu, a mislim da je i znala sto se dogodilo...

Pola sata kasnije sjedili smo na kaucu moje spavace sobe, na mjestu na kojem smo se toliko puta njezno voljeli.

-Bio sam sada sa tvojom majkom.. zvala me je da se nadjemo... -govorio sam tiho, kao da se bojim da ce me netko cuti, iako smo bili sami u stanu.

-Znam sve... jucer dok sam bila na baletu, kopala je po mojim stvarima u sobi i pronasla je nase slike. Poludjela je skroz. Kad sam dosla kuci pocela je urlati na mene. Rekla mi je da ce tebi upropastitu zivot ako te budem i dalje vidjala... u suzama mi je govorila Malena.

Zagrlio sam je jako, zastitnicki. Rekao sam joj da se ja ne bojim nikoga i da mi je samo bitno da se mi volimo.

Usnama sam joj brisao suze sa lica.

U jednom trenutku zastala je, njezno se odmaknula unazad, prestala je plakati i upitala me:

-Jesu li slane ?

-Sta jesu li slane ? -upitao sam zacudjeno...

-Pa suze... ? -nasmijesila se kao da me zeli osmjehom odobrovoljiti, kao da me hoce malo oraspoloziti...

-Ne nisu, najsladje su na svijetu... -poljubio sam je...

Ipak, osjetio sam strah u njenom glasu...

Govorila je da ce njena mama i njoj i meni unistiti zivot.

Rekla je da mora ici na prijemni na fakultet u Zageb jer je to njihov davni dogovor i obecanje i da ako prodje da ce morati tamo ostati barem cetiri godine.

-Ne zelim te ostaviti samog... Voljela bih da si sa mnom ali to je nemoguce. Tamo cu stanovati u  iznajmljenoj sobi... u konacnici od cega bi smo zivjeli ? - rekla je drhtavim i tuznim glasom.

Pitao sam je jeli to znaci da je ovo kraj, da je sa nama gotovo ? -bespomocno je slegla ramenima, pogled spustila prema podu i tiho rekla -ne mozes ljubav staviti "na cekanje".

Ovo je bilo prvi puta da sam osjetio da se Malena povlaci... nisam razumio zasto ?

Rekao sam joj da ako ona tako zeli da cu se maknuti iz njenog zivota, ali da mi je zao sto ce se njena mama ("stara vjestica" -to joj nisam rekao) osjecati pobjednicom, da ce likovati sto me je izbacila iz igre, a najveci problem je sto ne znam kako cu bez moje Malene... 😥

Dogovorili smo se da odemo negdje sami na jedan tjedan, i da to bude nas konacni oprostaj...toliko smo jedno drugom ipak dugovali.

Slozila se...

Od jedne zajednicke poznanice dobili smo kljuc njenog stana, odnosno apartmana kojeg je ljeti iznajmljivala. Nase posljednje zajednicko skloniste.

Znao sam da ce to biti kraj nase srece, ali htjeli smo se oprostiti u stilu, zajedno i u ljubavi.

Roditeljima je rekla da zeli za par dana otici kod prijateljice u Zagreb, da se odmori od svega.

"Draga" mama je bila zadovoljna... -samo da je sto dalje od mene...

Vec iduci vikend, negdje oko 10 sati ujutro, privremeno smo uselili u taj nas "zajednicki" stan.

Dok smo otkljucavali apartman, osjecao sam se kao da otvaram prostor u kojoj ce se na elektricnoj stolici uskoro izvrsiti moje pogubljenje.

Znao sam da je to pocetak naseg kraja, i da je sat poceo otkucavati unatrag...

Bio sam napet. Srce mi je ubrzano kucalo.

Bilo bi predivno kada ovo mjesto ne bi bilo i mjesto naseg zadnjeg zajednickog druzenja, ali bilo je, toga smo oboje bili svjesni. 

Ona je osjetila da sam neraspolozen pa me htjela malo nasmijati...

-Hoces da te naucim pet osnovnih pozicija u baletu... ? rekla je smjeskajuci se izazovno, glumeci dobro raspolozenje 😀

-Ne; pa znam ih napamet. Ucila si me sto puta... hoces da ti pokazem... ? -odgovorio sam joj saljivim tonom.

Hajde bas da vidim... 🙂 -poceli smo se oboje smijati...

Ja nespretno okrecem stopala; pozicija prva, pozicija druga... ona mi ispravlja noge. Klekla je na pod i razdvaja mi noge za 180 stupnjeva. Ne ide mi...

Naizgled idilicna ljubavna atmosfera... nakon duzeg vremena opet veseli i nasmijani.

Napokon smo sami. Ni veceras, ni sutra, ni slijedecih dana ne moram brinuti koliko je sati i kada ona mora stici kuci.

Sada je samo moja i ja njen...

Potpuno smo zaboravili na sve probleme. Zivjeli smo kao muz i zena.

Ja sam pripremao hranu, jer nije voljela a ni znala kuhati. Ona je pospremala sudje i cistila stan.

Bili smo prava mala sretna obitelj; u pokusaju...

Velika televizija i video rekorder bili su svo vrijeme ugaseni. To je vrijeme bilo namjenjeno samo nama i nicim ga nismo htjeli kvariti.

Svakog dana se telefonom javljala kuci (kao iz Zagreba).

Mama ju je pitala jeli jede ?... i da se pazi tramvaja... i da pazi kamo izlazi... i naravno da se slucajno ne bi meni javljala !

Mrzio sam staru vjesticu !

Ja se nisam javljao nikome, jer sve moje bilo je tu, u tom stanu.

Uzivali smo u nasoj maloj i kratkoj slobodi koja nam je u vanjskom svijetu nazalost bila uskracena i zabranjena... i to bas sada, na kraju nase price.

Ali sati su bili odbrojani...

Dva dana prije nego sto smo trebali zauvijek zavrsiti nase zajednicko putovanje, ponovno sam poceo osjecati jaku nervozu i srce mi je na momente tako jako kucalo da sam mislio da ce iskociti van. 

Osjetio sam da je i ona sve vise uznemirena,  iako je to nastojala sakriti od mene. Stalno me je hvatala za ruku i cvrsto je stiskala. Zeljela je da je ljubim i milujem.

Htjela je da joj pricam o tome sto ce se dogoditi onoga dana kad izadjemo iz ovog stana. Hocu li je brzo zaboraviti... hocu li odmah naci neku drugu... hocemo li se ipak moci ponekad vidjeti i biti barem na kratko zajedno ?

Nisam odgovarao na sva ta pitanja... sutio sam i samo sam je ljubio...

I ona i ja smo znali da je ovo kraj...

Rano smo se upoznali, prerano, i vrijeme je bio nas najveci neprijatelj. Toga smo oboje bili svjesni.

Da smo se samo nekoliko godina kasnije sreli, vjerojatno bi sve bilo drugacije.

U noci sam se cesto znao probuditi i promatrati je dok opustena "spava" pokraj mene.

Ljubio sam je po usnama i vratu, lagano da se ne probudi, i opet nastavljao gledati u njeno predivno tijelo i njenu prekrasnu dugu plavu kosu.

Znao sam da glumi duboki san... uzivala je. 

Voljela je moje poljupce, i uzivala je da je gledam. Odavali su je pokreti oka ispod kapaka... Pravio sam se da to ne primjecujem.

Mozemo li promijeniti odluku i nastaviti kao i do sada... ? Ta me je misao proganjala, posebno nocu dok je u snu grlila moju desnu ruku.

Ali ako smo vec tako odlucili i prihvatili takav rasplet nase ljubavi, zasto se sada povlaciti. Ima li to smisla ? 

Nisam bio pametan sto napraviti, a i ne mozes biti i mudar i zaljubljen u isto vrijeme.

Mozda mi je sada zao sto se nismo nastavili boriti za pravo na vlastitu ljubav.

Kako to samo formalno zvuci "pravo na ljubav"... pa zar moramo od nekog dobiti dopustenje da se volimo ? Zar pravo na ljubav nije jednako kao i pravo na zivot, ili pravo na slobodu.

Zar zivot, ljubav i sloboda nisu neupitna kategorija lisena bilo cijih predrasuda, dopustenja i stavova ?

Toga jutra kad je rastanak bio neizbjezan, sutali smo. Nismo ni rijeci progovorili.

Ona je sjedila kao i uvijek u mome krilu. Nije bilo suza. Oboje smo gledali u prazno.

Tupilo... Tuga... Ocaj...

Dosao je taksi po nju. Nisam imao snage niti da je ispratim do vrata. 

Poljubili smo se nekako kratko i brzo; to je bio KRAJ...

Svi su rastanci teski, i ljudi pokusavaju pronaci stotine razlicitih nacina da kazu ZBOGOM, mozda je to bio nas...

Bez pateticnih rijeci, skoro i bez nekog velikog pozdrava.

Ljubav je bolest od koje se nikada ne oporavis.

Kao sto Bernard Shaw kaze; "bolje je voljeti i izgubiti, nego uopce nikad ne voljeti."

Kada bolje razmislim... nije toliko kriva ta stara namigusa... krivi smo MI sto smo dopustili da nam drugi ukradu NAS...

E.P.