BRANKA Š.
Taj kobni dan bio je 8. marta 1984. godine, Međunarodni dan žena. Ja 15, a Ona 14 godina. Već mjesec i 16 dana smo skupa. To mi je tada izgledalo jako dugo. Ne viđamo se baš puno, ali obavezno svaki dan bez iznimke, makar na pola sata. Ona je opčinjena ljubljenjem, ja rado uhvaćen u tu njenu "klopku". Svo zajedničko vrijeme svakodnevno provodimo skriveni na prvom katu stubišta na Manušu, u zgradi na čijem ulazu velikim slovima piše "OBNOVA", i ne razgovaramo bas previše, samo se ljubimo. Kada dođe vrijeme da Ona mora kući, sjetimo se toliko toga što smo htjeli jedno drugom reći, ali nema veze, pričati ćemo sutra.... bit će vremena :( Ljubav je naizgled neuništiva. Dvoje mladih koji se vole i koje nitko nikada neće razdvojiti. Neuništiva tvrđava ljubavi. Bar smo tako mislili. Pričala mi je stalno kako su njeni roditelji jako strogi, i kako ne smiju znati za mene jer bi sve propalo. Takvu situaciju šutke nerado prihvaćam, ali puno razmišljam o tome kako da se prestan...