PRVI PUT NA SPLITSKOM FESTIVALU

Prije desetak dana napunio sam 19 godina. Mislim da je vrijeme da konačno objavim svoju prvu pjesmu. Već nekoliko godina marljivo i svakodnevno pišem.

Odlučio sam da moj prvijenac bude izveden na Splitskom festivalu. Znam, naivno, kao da ta odluka ovisi o mojim željama.

Prokurative su moje glazbeno svetište. Mjesto gdje svake godine, bez iznimke, hodočastim s roditeljima, doslovce otkad sam prohodao.

Moj san oduvijek je bio da budem dio tog veličanstvenog i najpopularnijeg estradnog događaja u cijeloj Jugoslaviji.

Svi najpoznatiji pjevači nastupaju na njemu: Mišo, Oliver, Meri, Tereza, Miki, Vajta, Novi Fosili, Pejaković...

U debelom telefonskom imeniku grada Splita tražim broj Zdenka Runjića.

Od prošle, 1988. godine, on je novi direktor Splitskog festivala. Zamijenio je profesora Josipa Miroševića, koji je otišao u mirovinu.

Zdenko je skladateljska legenda. Vjerojatno najveći autor na ovim prostorima i znam da moram nešto poduzeti. Trebam "udariti" odmah u glavu.

Nazvao sam ga.

"Da!", javlja mi se pomalo strogi muški glas.

"Dobar dan, trebao bih gospodina Zdenka Runjića."

"Ja sam, tko je?"

"Ernest Pelaić pri telefonu, oprostite ako smetam. Imam jednu pjesmu koju bih Vam htio poslati na festival, pa sam htio pitati – postoji li ikakva mogućnost da Vam je pokažem, da čujete odgovara li Vam?"

"Uhhh, uhvatio si me baš u nekoj gužvi... Imaš li snimku te pjesme?"

"Nemam, ali nije problem, mogu je snimiti kad god Vama odgovara," odgovorio sam spremno.

"Donesi mi sutra snimku na kaseti na Radio Split. Nemoj trošiti na nikakva studija, snimi je uz neki instrument, ne znam što točno sviraš, ali otpjevaj onako informativno da se razumije, pa ćemo dalje pričati."

"Aha... a trebaju li Vam i note ili?"

Jebiga, želim mu dati do znanja da znam note, možda nešto pomogne.

"Koliko je tebi godina? Po glasu bih rekao da si dosta mlad."

"Napunio sam 19 godina," izgovorio sam kao da su to velike godine.

Nasmijao se nekako dobronamjerno, sa simpatijom. Barem sam ja stekao takav dojam. Svidio mu se, valjda, moj pristup, direktno u glavu, ili kako bi on rekao: "prstom u oko."

"Ne, ne trebaju mi note, samo ti snimi i to je to... Eto, dobro, Erneste, vidimo se sutra, moram sad ići jer imam nekog posla. Oprosti."

Zahvalio sam mu i pozdravio ga. Tako je završio naš prvi kontakt.

Obično ljudi ni ne slušaju kad im se predstavljaš, a on mi je odmah zapamtio ime. Jednostavan i pristupačan čovjek, promislio sam.

Javio sam se Leili i sve joj ispričao. Bila je sretna. Rekao sam joj da ću se sada uhvatiti posla i otpjevati informativnu snimku, a ujutro mu je odnijeti na Radio Split.

Sjeo sam za klavir, uključio kazetofon i počeo snimati.

Pjesma se zove "Jedna jedina godina". Nakon nekih 15-ak minuta, konačno sam je snimio.

Završio je uspješno ovaj dan. Sutra idemo u nove pobjede. 

Ujutro sam se probudio nešto ranije. Poslušao sam nekoliko puta snimku pjesme, ali nisam zadovoljan svojim glasom.

Autocenzura je očito počela podsvjesno raditi. Pere me nervoza.

U A frazi sam malo tih, u refrenu sam trebao biti jači, konkretniji itd.

Možda sam mogao zamijeniti neke riječi?

Ma, nema veze, neću sada sve ponovno snimati. Valjda će razumjeti... nadam se?

Stigao sam ispred zgrade Radio Splita. Neki veliki, proćelavi lik hrani mačke pred ulazom, ima ih barem desetak. Okrenut mi je leđima. Meni, ljubitelju svega na četiri noge, to je dobar znak.

Kada sam prišao sasvim blizu, prepoznao sam Narcisa Šarića, legendarnog šefa tehnike Radio Splita. Godinama svakog dana kod kuće sprema hranu za mačke i donosi im kada dolazi na posao.

Nekim njegovim kolegama to jako smeta, kao "zašto pravi zoološki vrt od institucije", ali dobrog Narcisa boli neka stvar za njih, on u svom prepoznatljivom slow motion stilu radi sve po svom.

Na ulazu u zgradu javljam se čuvaru "Gradske sigurnosti". Neki simpatičan tip s velikim gustim sijedim brkovima i širokim spojenim obrvama.

Odmah primjećujem da mu fali lijeva jedinica, ali njega to očito ne smeta. Nabacio je široki osmijeh.

Jede sendvič od pola francuza i ulazi u razgovor sa mnom kao da me poznaje cijeli život.

"Daj mi osobnu kartu da te upišem u knjigu dolazaka. Što ćeš, takav ti je protokol ovdje, prijatelju moj. Tek kad ti ja opalim pečat, onda imaš ausvajs za dalje!"

Dok je unosio podatke, upitao me onako zafrkantskim tonom:

"Znaš li ti kako se Ray Charles upucava ženama?"

"Ne znam," rekao sam zbunjeno.

"Kaže im: 'Čuo sam da si lijepa'... hahahahaha!"

Počeo se tako glasno smijati da sam imao osjećaj da se cijela zgrada trese.

Pogledavao je u mene da vidi moju reakciju. Očima me nagovarao da se i ja počnem smijati.

Toliko neobična situacija da sam se od srca nasmijao, iako nisam bio siguran da sam shvatio vic. Ali bio je tako simpatičan da me osvojio svojim crnim "(ne)humorom".

Klimnuo sam mu glavom prijateljski i podigao palac. Ohrabrila me njegova zafrkancija. Čovjek je bio totalna pozitiva.

"Znaš li ti gdje je Zdenkova kancelarija?", upitao me dok mi je vraćao osobnu kartu.

Slegnuo sam ramenima. "Ne znam, nikada nisam bio ovdje."

"Ajde, prijatelju, penji se gore uz ove duge stepenice, kad stigneš, skreni desno prema liftu, pa onda opet desno. S lijeve strane ti je režija, a na desnim vratima nasuprot režiji piše ti 'Muzička redakcija RS'. Zdenko je velika ljudina, ja mu svako jutro ispričam novi vic."

Postupio sam po detaljnim uputama i stigao ispred Zdenkovih vrata.

Zastao sam. Iako poprilično samouvjeren, osjećam tremu, ipak ću ga prvi put vidjeti uživo. Runjić je veliko ime i imam ogroman respekt.

Mozak sam prebacio iz standardnog automatskog moda u smart mod. To inače rijetko radim, ali trenutak je zahtijevao prilagodbu.

Pokucao sam, nekako uplašeno. Ali ništa ne čujem, nitko ne odgovara, očito moram malo jače zakucati. Opalio sam jače, onako instinktivno.

Nisam htio, ali ruka je nekontrolirano opalila po vratima da sam mislio da će me za "dobar dan" odmah poslati u neku stvar.

"Uđi," viknuo je iznutra, kao da je znao tko je.

Nećkajući, pritisnuo sam kvaku i polagano otvorio vrata, kad preda mnom, face to face – Meri Cetinić. Taman izlazi iz Zdenkove kancelarije.

Pozdravila me nekako zbunjeno. Nešto mi je čak i rekla, ali je nisam razumio. Otišla je.

Zdenko mi se nasmiješio onim svojim širokim osmijehom i pružio ruku da se upoznamo.

"Dobro kucaš, a i ja dobro čujem," rekao mi je simpatično, bez zle namjere dok smo se rukovali.

Kad smo obavili i tu formalnost upoznavanja, sjeo je na svoju stolicu i nešto počeo zviždukati. Neka melodija koju je očito razrađivao jer je stalno nešto sitno mijenjao i ponavljao.

Ja sam se "parkirao" pored njegova stola i gledao u njega. Nisam znao gdje da stanem, što da kažem.

Meni je sve skupa ovo nestvarno, a on, kao da ja nisam tu, komentira nešto sam sa sobom: "... ne silazno... za kvartu skok... tu je dur, ne mol..."

Trajalo je to sigurno pet, šest minuta.

Odjednom, kao da se ništa ne događa, okrene se prema meni i kaže:

"Sjedni tamo na onu žutu stolicu... Jesi donio kasetu?"

"Da, evo je, izvolite," rekao sam i stavio je ispred njega na stol.

Krenuo sam prema stolici koju mi je pokazao, ali na njoj je bila nekakva ženska torba.

Pitao sam ga: "Gdje ste rekli da sjednem? Tu je neka torba?"

"A majke ti mile, lude žene... To je od Meri torba... Ja ne znam kako ta žena glavu negdje ne izgubi. A što ću joj ja, sjetit će se za koji dan da je nema, hahahaha..."

Podigao ju je sa stolice i stavio u ormar.

"Sada slobodno sjedni," nasmijao se i odmahnuo glavom. "Žena je zbunjena, vječno zbunjena..." promrmljao je.

Uzeo je kasetu sa stola i stavio je u neki mali sivi kazetofon. Zapalio je cigaretu, uozbiljio se.

Osjećao sam se kao da sam pred streljačkim vodom. Sad sam gotov, pomislio sam!

Samo mi se crne misli motaju po glavi...

Što ako mu se ne svidi? Što ako me sada ispljuje i kaže: "Je l’ ti to mene zajebavaš?"

Stisnuo je PLAY. Ne gleda u mene. Okrenuo se prema prozoru.

Počela je pjesma. Pratio sam svaki njegov pokret, izraz lica, položaj brkova, grimasu, ali s njegova lica nisam mogao iščitati nikakav trag, ni pozitivan, ni negativan.

Dok slušam pjesmu zajedno s njim, odjednom pronalazim tisuću i jednu grešku.

Zašto sam je uopće ovako donosio? Trebao sam to bolje otpjevati, snimiti, pripremiti... razmišljam u sebi.

Lupka prstom po stolu u ritmu pjesme. To mi daje nadu da mu se možda i sviđa.

Usredotočio se na pjesmu i pažljivo je sluša. Povlači cigaretu u vrlo kratkim razmacima. Ne znam je li to dobar ili loš znak?

Poslušao ju je do pola. Kad je završio prvi refren, zaustavio je – STOP.

"Vidi, ovo nije loše, dapače, ali treba ispraviti par stvari.

Kao prvo, treba malo ubrzati pjesmu. Druga stvar... Tko bi ti ovo pjevao?"

"Pa Leila," kažem mu ja. Rekao sam mu to kao da sam rekao: "Pa Tereza!"

"Koja Leila?" upitao me ozbiljnim tonom i zbunjenim izrazom lica.

"Leila, moja cura. Ali dobro pjeva, vjerujte mi. Ja garantiram za nju."

Alooo, ja jednom Zdenku Runjiću, koji me prvi put vidi u životu i prvi put sluša neku moju pjesmu, kažem da ja garantiram za pjevačicu za koju nikada nitko nije čuo.

To je bilo tako opako samouvjereno i ekscentrično od mene, da sam ga vjerojatno ozbiljno šokirao. Ali bio sam uvjeren da mu radim uslugu.

Počeo se smijati, ali imam osjećaj kao da mu se čak i svidio taj moj mangupski pristup.

"Znači, ti garantiraš meni da je to ono što ja trebam na festivalu?"

"Da, da... Nećete pogriješiti, vjerujte mi na riječ. Ja stojim iza nje!" izgovaram to tako samouvjereno, podižući značajno kažiprst, u stilu: "Ovo vam je prilika koja se ne propušta."

Uozbiljio se. Digao se sa stolice i počeo šetati po kancelariji. Pratio sam ga pogledom i razmišljao: "E sad sam zasrao stvar."

Odjednom je zastao, okrenuo se prema meni i rekao:

"Ovako, Erneste, neka ona snimi ovu pjesmu uz klavir pa mi je donesi da je čujem. Ako si u pravu, uzet ću ti i pjesmu i pjevačicu za festival."

To je bio BINGO za moje uši.

Postojao je samo jedan mali problem – bio sam jedini na svijetu koji je vjerovao u nju. Bio sam svjestan da njezino pjevanje nije tako veličanstveno da te obori s nogu. Korektno je, ali postoji jedan keč koji je jači i od sudbine – JA SAM TO JAKO ŽELIO!

Ta moja autosugestija očito je bila "pjesma" za Zdenka, koju je, vjerujem, i želio čuti.

Da ne duljim priču – pjesmu smo ja i Leila snimili doma uz klavir. Doduše, potrošili smo dva dana po nekoliko sati, ali to je očito bilo dovoljno da uvjerim Zdenka da pjesmu uzme u konkurenciju.

Pozvao nas je na razgovor kod sebe kući. Stanovao je još u starom stanu u Dubrovačkoj ulici.

Na stolu nas je dočekala gomila raznoraznih kolača i sokova. Topla, domaća atmosfera.

Iako je Leilu tada prvi put zapravo i vidio, mislim da je na nas gledao kao na par što tvori jednu cjelinu. Negdje je u sebi prepoznao i uvažio našu ljubav i moju potrebu da je kroz pjesmu potvrdim.

Sjeli smo za stol. Vedrana se cijelo vrijeme zagonetno smješkala. Mora da joj je Zdenko ispričao priču kako sam mu rekao: "Ja garantiram za pjevačicu," pa joj je to prolazilo kroz glavu.

Zdenko je sjeo pokraj nas, pogledao nas i ozbiljnim tonom rekao:

"Ovako, ja vam nisam od velikih priča. Leila, ti ćeš pjevati ovu pjesmu na festivalu. Ernest me uvjerio da je to ono što meni treba. Taj njegov opaljeni komentar kad je bio kod mene na Radio Splitu bio mi je znak da trebam riskirati. Zahvali mu se na hrabrosti.

Neću duljiti; snimanje za festival bit će vam u 'Jadran filmu' u Zagrebu, aranžman će raditi Stipica Kalogjera. Imate dva dana studija da to snimite kako treba. Ton majstor bit će Branko Podbrežnički, a miksat će Hrvoje Hegedušić. Bolju ekipu niste mogli dobiti.

Imate plaćene putne troškove i dnevnice. Za oboje, naravno. Kako ću vas razdvojiti na par dana kad ste mi non-stop skupa. Sada se poslužite i pojedite nešto, i sretan vam put. Ujutro se javite Mirjani (Buljević) da vam napiše putni nalog i da vam isplati putne troškove."

Sve tako jednostavno i konkretno. To je bio najljepši govor koji sam do tada čuo – bez teatralnosti, bez uvijanja, bez traženja, moranja, sugeriranja, nagovaranja... bio je kratak, precizan i određen. To mogu samo najveći.

To je bio Zdenko Runjić!

Putujemo u Zagreb vlakom. Stižemo oko 6 sati ujutro. Taman je zora progutala mrak.

Dočekala nas je neizbježna, ali meni predivna i draga zagrebačka magla.

Valjda sam jedan od rijetkih koji je voli, ali ta magla za mene ima neku poetiku koju ne znam riječima opisati.

Smješteni smo u Hotel "Dubrovnik" na Trgu Republike.

Tu sam kao dijete često dolazio s roditeljima. Obožavao sam hotelski doručak, tako da smo, nakon što smo preuzeli ključ na recepciji i ostavili prtljagu u sobi, odmah krenuli u restoran.

To je bila zagrebačka jutarnja magija: pogled na Trg, topla bijela kava, dvije mekane zemičke, maslo, med, tvrdo kuhano jaje, dvije fete sira i malo šunke.

Večeras u 19:30 snimamo vokal u Dubravi. Znao sam da je dobro da Leila odspava par sati kako bi joj glas bio odmoran, a ja sam planirao za to vrijeme prošetati gradom koji sam uvijek volio i dobro poznavao.

Ima nekoliko mjesta u Zagrebu koje moram obići. To je moja tradicija, moj obred koji nikada ne mijenjam.

Moram otići do Krležine kuće na Gvozdu (dodirnuti kvaku od ulaznih vrata), posjetiti zoološki vrt u Maksimiru, popiti frape u "Splendidu", prošetati Zrinjevcem i obići nekoliko knjižara.

Uvijek isto, ali me uvijek iznova veseli.

Oko 19 sati uzimamo taksi i krećemo u Dubravu u "Jadran film". Branko Podbrežnički već je tamo, kao i Stipica.

Taman prije nas snimao je Pero Panjković svoju festivalsku pjesmu "Mornarska abeceda".

Peru smo dobro poznavali, odmah je bacio par vrhunskih fora tako da smo svi umirali od smijeha... sve u svemu, super pozitivna atmosfera.

Branko nam je pustio matricu koju je Stipica aranžirao. Prvi put smo je čuli. Sve je to bilo tako spremno, uhodano i profesionalno da nema velike šanse za neki ozbiljan kiks.

Jednostavno se osjećaš kao da sjediš u super sigurnom "space shuttleu" koji će te bez greške odvesti od točke A do točke B.

Leila mi je šapnula da više nema nimalo treme, iako se cijeli dan pribojavala. Ta uhodana mašina radila je tako besprijekorno da su sve kočnice popustile. Nama je samo trebalo staviti nogu na gas i krenuti.

Leila je ušla u ogromnu gluhu prostoriju da se upjeva. Stipica je bio pokraj nje. Gledam ih kroz staklo. Samo joj je dva puta nešto kratko šapnuo dok je pjevala, i to je bilo to.

Nakon niti petnaest minuta, sve je bilo gotovo. Vokal je snimljen.

Branko Podbrežnički bio je vrlo zadovoljan i nije mogao vjerovati da joj je to prvo studijsko snimanje.

Te večeri trebalo je kompletno završiti pjesmu jer smo sutra trebali preuzeti finalni miks i studijsku traku odnijeti Runjiću u Split da je posluša.

Ostali smo čekati da dođu i otpjevaju prateći vokali. Nisam znao tko će točno pjevati backove, ali kada su stigli, oduševio sam se.

Najbolja postava pratećih vokala u zemlji: Hrvoje Hegedušić, Ksenija Erker, Ivica Bobinec i Vesna Srećković.

Ksenija je za sebe i Hrvoja donijela bocu viskija. Promrmljala je pomalo zabrinuto da će ta jedna vjerojatno biti premalo, ali Branko ju je utješio da će oni to ionako brzo snimiti.

Nakon nekih 45 minuta, odnekud se pojavio i Zrinko Tutić, donoseći još jednu bocu. Očito je dobio dojavu i u pravom trenutku se pojavio. Ova boca od maloprije taman je brojala svoje zadnje kapi.

U svakom slučaju, pjesma je bila gotova do nekih 22 sata.

Sutra oko podneva Branko će mi u hotel donijeti master traku, koju nosimo natrag u Split i predajemo Zdenku.

Nakon slušanja, Zdenko će je vratiti poštom u Zagreb, u Jugoton, na obradu za vinil.

Ne moram ni napominjati da smo je putem čuvali kao zlato – to je bio jedini finalni primjerak. Ako ga izgubiš ili oštetiš, adio, nema više.

Tada, bez interneta, bez mailova, Facebooka, Vibera i svega ostalog, morao si fizički preuzeti nešto da bi poslušao, a zatim to isto odnijeti negdje drugdje. Ali sve to imalo je svoj šarm.

Držati svoju pjesmu u rukama, u materijalnom obliku, bio je nenadmašan osjećaj.

Stigli smo u Split. Zdenku sam donio traku.

Rekao mi je da mu je Stipica telefonski javio da je Leila vrlo korektno otpjevala.

"Ne brinite vi ništa. Stojim iza vas. Napali su me neki – tko su ti debitanti, tko je ta Leila i ta Danijela, nikad za njih nisu čuli. Ali ja sam im svima rekao: 'Tek ćete čuti za njih.' Zato vježbajte, pripremite se da to na bini izgleda što bolje, i uživajte. Lijep ste mi par vas dvoje, držim vam fige," rekao mi je Zdenko, namignuo i zviždući se udaljio u svoj kreativni svijet pjesme.

Kako se festival približavao, svakodnevno sam obilazio Runjića na radiju i obavještavao ga o svakoj novoj sitnici vezanoj za moju pjesmu.

Dolazio bih mu reći koju je robu odlučila Leila obući za nastup, koji su komentari na pjesmu i tako dalje.

Počeo sam pretjerivati, kao da je to jedina pjesma koja će se izvesti na ovom festivalu.

Razmišljao sam: "Vjerojatno mu je već pun kufer i mene i moje pjesme. Možda me čak sanja noću?"

Postao sam sveprisutan u njegovom životu, poput Jima Carreyja u filmu "Cable Guy" (Nepodnošljivi gnjavator).

Visio sam mu u uredu po cijele dane.

Zdenko je naizgled sa zanimanjem slušao sve moje svakodnevne novosti, ali nisam bio siguran da je sretan tolikom količinom informacija.

Moja sveprisutnost trajala je već mjesec dana. Slušao sam njegove telefonske razgovore, privatne i poslovne.

Zvoni mu telefon, a on taman zvižduće neku novu pjesmu. Kaže mi:

"Sekretarice, javi se na telefon!"

Javljam se. Neno Ninčević ga treba. Zdenko uzima slušalicu.

"Htio sam ti reći da me zvao Miroslav Škoro. Ljuti se da si uvalio (prodao) isti tekst njemu i nekoj Slovenki. Popizdio je. Rekao je da mu se odmah javiš. Nemam vremena sada – evo ti Ernest, on ti je moja nova osobna sekretarica," kroz smijeh je rekao Neni.

Došao je dan Festivala. Leila pjeva šesta po redu.

Iza bine je ogromna gužva. Ta količina šušura moguća je samo na Splitskom festivalu.

Iako je u backstageu dozvoljen ulaz samo uz posebne akreditacije za izvođače, tu su i novinari, TV snimatelji, kamere, fotografi, ali i neki poznati sportaši, glumci...

Medenko ima svoj štand s medom i ljekovitim čajevima. Nudi ih svima i objašnjava kako blagotvorno utječu na glasnice i opće zdravlje.

Ja i Leila stalno smo u društvu Danijele Martinović, Nikše Krpetića, Zdravka Škendera, Marija Ušića (Škenderovog vozača) i tekstopisca Bratislava Zlatanovića.

Škender se predstavlja kao najveći zavodnik među pjevačima. Priča nam kako mu se žene svakodnevno nude. Jedna Makedonka, čiji je otac glavni urednik na njihovoj TV, piše mu u pismu da će se ubiti ako je ne oženi. Pita nas što da radi.

"Oženio sam švoru, a ova me tjera na grijeh," rekao je Škender kroz smijeh.

Frane Šiško, vidno alkoholiziran, nekoga traži, hoće da ga ubije. Psuje mu majku, spominje mu i sestru.

Oliver sa blizancima Smoje, sjedi za šankom, pije viski i zafrkava se.

Stavros viče na frizerku da mu je pokvarila frizuru i da mu je sada glava ispala velika.

Ivo Pukanić, tada fotograf časopisa "Start", okolo nagovara mlađe pjevačice da ih slika gole na bazenu hotela "Marjan" i nudi im naslovnice.

Runjić povremeno prolazi s cigarom u ustima, ali ni sa kim se duže ne zaustavlja. Drži sve pod kontrolom, rješava stvari u hodu.

Jedno opće kreativno ludilo. Što bi rekao Smoje, trebalo je samo podignuti šator i eto ti cirkusa.

Počeo je Splitski festival 1989. Pjesma "Nima Splita do Splita" upravo svira.

Moj prvi autorski nastup. Jako sam uzbuđen. Pjeva se uživo, i samo se molim da Leilu ne uhvati trema.

Naravno, pored toliko velikih imena koja večeras nastupaju, ne očekujem ništa posebno. Bitno mi je samo da sve prođe bez nekog većeg gafa.

Počela je prva pjesma. Leila je potpuno smirena. Otišla je u kino "Marjan" da joj frizer Bačo stavi još malo laka na kosu.

Čekam u tampon zoni. Jednim okom pratim binu, a drugim garderobu koja se nalazi u gledalištu kina "Marjan".

Krajičkom oka ugledah vrlo zanimljiv prizor.

Mlada festivalska debitantica, moja dobra prijateljica iz školskih klupa, bez ikakve nelagode, ništa ne skrivajući, presvlači se.

Bez gornjeg dijela na sebi, pretražuje neku veliku crvenu torbu tražeći ostatak nedostajuće joj odjeće.

Okrenuta mi je lateralno. Naravno, zastao sam – ono sasvim slučajno.

Osjetila je da je netko iza nje i okrenula mi se frontalno:

"Samo za tvoje oči, prijatelju," rekla je ležerno kroz osmijeh, iako je pored nje bilo barem još osam muških pogleda uperenih u njezine d(v)ojke – male, ali opasno dobre i lijepe.

Profil grudi kao da govori: "Pazi, pucat ću."

Zahvalio sam joj na nesebičnom "poklonu".

Odmah sam pomislio: "Pa gdje je sada Puki? Baš ga sada nema, a na njegovom terenu upravo se pucaju penali."

Iako nerado, ubrzo sam napustio taj uzbudljiv prostor.

Vrijeme brzo prolazi. Leila sjedi u frizerskoj stolici i nešto se smije i priča s Bačom, a ja se tresem da ne zakasni na binu.

Kako može biti tako mirna? Dođe mi da odem tamo i da joj sve po spisku, ali bojim se da joj ne stvorim nepotrebnu nervozu.

Evo je, ustala je sa stolice... napokon!

Još jedna pjesma i onda ide ona.

Mirjana Buljević, inspicijentica i Zdenkova desna ruka, zove je da uđe u ogradu ispod bine i da se ne miče dok je ne pozove voditelj.

Poljubio sam je za sreću i preskočio ogradu iz VIP zone u publiku.

Srce mi lupa tako jako da se bojim da je glasnije od glazbe koja dolazi s razglasa.

Voditelji dolaze na binu i prvi put u životu slušam najavu svoje pjesme:

"Kako izgleda jedna jedina godina u životu mlade Splićanke Leile, reći će nam sada autori skladbe Ernest Pelajić i autor aranžmana Stipica Kalogjera. Festivalskim orkestrom dirigirat će maestro Dragan Smiljan."

Za taj trenutak sam živio. Vrijedilo je svih onih neprospavanih noći i ogromnog truda koji sam uložio.

Leila je nasmiješena izašla na pozornicu. Odmah sam vidio da nema nikakvu tremu i pjesmu je bez greške otpjevala od početka do kraja.

Njen glasić očito je milozvučno djelovao na publiku. Par falševa nitko nije ni primjetio. Naravno osim mene.

Kad je pjesma završila, iznenadio sam se koliko jak pljesak je dobila od prepunih Prokurativa.

U tom trenutku moja misija bila je završena. Bio sam spreman za nove izazove, ali ono najvažnije bilo je iza mene.

Dotrčao sam iza bine. Zagrlio sam i izljubio Leilu. 

Pita me: "Kako je bilo?"

"Odlično," odgovorio sam, "ostao sam živ."

Zagrlila me jako. Suze su joj od sreće bile u očima. Shvatio sam... vrijedilo je.

Počeli su joj prilaziti novinari, tražili izjave, fotografi su je željeli snimiti (i Puki joj se obratio), TV snimatelji, razni menadžerski jebivjetri... U tom trenutku znao sam – počelo je, i neka je, hvala Bogu.

Ostatak pjesama više nisam slušao. Bio sam u svom filmu. Iznenadilo me što su nam čestitale mnoge kolege koje su te večeri također nastupale.

Završio je službeni, natjecateljski dio. Sada slijedi pauza od nekih pola sata pa proglašenje pobjednika.

Bio sam nekako psihički umoran i predložio Leili da idemo kući. Složila se. Rekla je da se ide presvući pa krećemo.

U tom trenutku vidim kako dolazi Runjić. Ide prema nama. Stiska Leili ruku, stiska meni.

Približio mi se i šapnuo:

"Tako sam sretan da nemaš pojma. Gazili su me zbog Leile... 'Što će ti ta... nema ništa iza sebe, trebao si uzeti neko jače ime.' Sad smo im svima začepili usta. Bilo je odlično. Bravo i bravo!" rekao mi je Zdenko ushićeno.

Pita me gdje smo se uputili.

"Kući," rekao sam, "potrošili smo se, ovo je ipak bilo stresno."

"Stojte tu i ne mičite se do kraja, to je naređenje," namignuo mi je i nestao u nepoznatom pravcu.

Rekao sam Leili da moramo ostati do kraja jer mi je tako Zdenko rekao.

Iza bine nije bilo nimalo dosadno.

Leili sam rekao  da me pričeka jer moram u WC. Zapravo sam otišao nešto pogledati u garderobu, ali nikoga više nije bilo.

Oko bine sve uobičajeno. Jasna Zlokić ne odvaja se od šanka, a društvo joj šanksonjerski pravi Mario Mihaljević.

Ispred Bobisa Pero Panjković priča viceve, a Pukanić još uvijek bezuspješno traži "žrtvu" za naslovnicu erotskog časopisa.

Uvijek si na krivom mjestu, dobacio sam mu. Pogledao me znatiželjno ali ja sam nastavio svojim putem bez objašnjenja.

Prava ludnica, što bi rekao Mladen Delić.

Prošlo je nekih dvadesetak minuta, kad brzim hodom prema nama dolazi Mirjana Buljević. Maše rukama i viče Leili: 

"Ti i Ernest, brzo iza bine!"

Odmah smo krenuli. Promislio sam da možda Zdenko nešto treba. Ništa mi nije bilo jasno.

Prolazi Dragan Smiljan, dirigent i šef orkestra. Daje mi ruku i čestita, ali ništa ne govori.

Frane Šiško i dalje nekoga traži, sada spominje Škenderova invalidska kolica i Runjića, ali vidno je "umorniji" nego na početku večeri.

Ušli smo u VIP prostor iza bine. Tamo zatičem Zdravka Škendera i Matka Jelavića.

Pitam Škendera: "Što se ovo događa?"

"Ja sam pobijedio," kaže mi. "Leila je druga, a Matko treći."

Nisam mogao vjerovati. Leila je počela plakati od sreće.

Moji snovi ispunili su se onog trenutka kada mi je Zdenko uzeo pjesmu za Splitski festival, i ništa mi drugo nije bilo važno, ali ovo je nešto što uistinu nisam očekivao.

Prolazi opet Buljevićka. Pokušavam je zaustaviti da mi potvrdi što sam upravo čuo, ali žuri, nema vremena. Samo mi je dobacila da ćemo se trebati ponovno penjati na binu.

Ipak, pokazuje mi dva prsta. Tada sam shvatio da je istina to što mi je Škender rekao. Drugi smo!

Kroz glavu mi prolaze sve one noći koje sam proveo uz klavir, pišući pjesme.

Znao sam ne spavati po tjedan dana u komadu s jednim ciljem – da se moja pjesma na ovom mjestu izvede.

Nikada nisam osjećao umor. Ljubav prema Splitskom festivalu bila je moja snaga.

Sada sam tu. Iza bine čekam poziv voditelja da primimo nagradu.

Naizgled, sve je tako jednostavno, a znam koliko je dug bio put do ovog trenutka.

Upravo najavljuju treću nagradu publike – Matko Jelavić. 

Prošlogodišnji pobjednik s pjesmom "Majko stara", apsolutno najvećim hitom u cijeloj Jugoslaviji.

Penje se na pozornicu. Vidim po njegovom govoru tijela da je očekivao više.

Drhtim, doslovno.

Matko sa svojom nagradom silazi, pruža mi ruku i pozdravlja me.

Voditelji pozivaju na binu autore i izvođača drugoplasirane pjesme.

Taj trenutak nikada neću zaboraviti. Ipak je to bio moj prvi Splitski festival.

Dok se penjem uz improvizirane drvene stepenice, kroz glavu mi prolaze sve ove godine koje sam proveo u publici, diveći se svim tim velikim imenima koja su obilježila moje djetinjstvo.

Nagradu mi u ruke predaje Davor Petrić, tehnički direktor festivala. Ni "hvala" mu nisam rekao od uzbuđenja, samo gledam prema prepunim Prokurativama i pogledom tražim sebe u tom mnoštvu.

Nisam svjestan trenutka.

Fotoreporteri škljocaju, a ja se pitam: "Je li ovo san? Hoće li me netko sada probuditi i reći: 'Erneste, zakasnit ćeš u školu.'"

Doslovce sam iz školske klupe došao na ovu pozornicu, i to zahvaljujući čovjeku čije su pjesme obilježile moje djetinjstvo i podigle najveći spomenik mom gradu.

Zdenko je ostavio dubok trag iza sebe i potrudio se da bude najdublji.

U sljedećih 30-ak godina moje će se ime na toj istoj bini pročitati otprilike još 40-ak puta.

Ali, kao što se kaže za prvi put – nikada više neće biti kao što je to bilo PRVI PUT.

Nije boljelo, a bilo je lijepo.

Ne lijepo... NEOPISIVO ❤