ERNEST PELAIC (STORIES)

Svjedodzba prvog razreda srednje skole izgledala je ovako; 270 neopravdanih sati, 14 jedinica i jedna petica. Ukor nastavnickog vijeca i ukor direktora. "Kucni savjet" je razmotrio situaciju i konsenzusom je odluceno da me se nece kazniti. Zakljucak je donesen: "To su valjda te godine... Mozda mu treba vremena... odmora..." Dolazi ljeto. U Splitu kao i uvijek posebno inspirativno. Skolski praznici, more, kupanje, djevojcice, kratke ljetne haljinice. Od malenog djecaka polako sam se pretvarao u velikog.   Znate, onog sto sa velikim, znatizeljnim ocima otkriva svijet oko sebe, na jedan drugaciji, odrasliji i uzbudljiviji nacin. Godina je velikih glazbenih ostvarenja. Na svjetskim radio stanicama, sviraju se najnoviji hitovi: "Billie Jean", "Sweet Dreams", "Let's Dance", "Too Shy", "China Girl"... Na domacim; "Milicija trenira strogocu", "Cokolada", "Đuli", "Jabuke i vino", ...

Prije desetak dana napunio sam 19 godina. Mislim da je vrijeme da konačno objavim svoju prvu pjesmu. Već nekoliko godina marljivo i svakodnevno pišem. Odlučio sam da moj prvijenac bude izveden na Splitskom festivalu. Znam, naivno, kao da ta odluka ovisi o mojim željama. Prokurative su moje glazbeno svetište. Mjesto gdje svake godine, bez iznimke, hodočastim s roditeljima, doslovce otkad sam prohodao. Moj san oduvijek je bio da budem dio tog veličanstvenog i najpopularnijeg estradnog događaja u cijeloj Jugoslaviji. Svi najpoznatiji pjevači nastupaju na njemu: Mišo, Oliver, Meri, Tereza, Miki, Vajta, Novi Fosili, Pejaković... U debelom telefonskom imeniku grada Splita tražim broj Zdenka Runjića. Od prošle, 1988. godine, on je novi direktor Splitskog festivala. Zamijenio je profesora Josipa Miroševića, koji je otišao u mirovinu. Zdenko je skladateljska legenda. Vjerojatno najveći autor na ovim prostorima i znam da moram nešto poduzeti. Trebam "udariti" odmah u glavu. Nazvao sam ...

Predivna djevojka Suncana, pomalo nestasna, ali hrabra i odvazna, potjecala je iz vrlo skromne i postene splitske obitelji s kojom je stanovala u radnickoj betonskoj baraci u blizini splitskog Skvera. Njezin otac koji je bio lucki radnik (dizalicar), patrijarhalan i strog, majka krojacica u tvornici kozne galanterije, svojoj kcerci nisu mogli priustiti nista vise od onog sto su zapravo i imali, a osim puke borbe za svakodnevni zivot i prezivljavanje, te beskrajne ljubavi prema svojoj jedinici, nisu imali nista drugo. Iako jos srednjoskolka, zeljela se nekako osamostaliti, promijeniti zivotne okolnosti, u konacnici i financijski pomoci svojim roditeljima. Ali njena vizija bolje buducnosti nije bila onakva kakvu su prizeljkivali njeni roditelji. Ni blizu toga. Ona je svijet gledala velikim "sarenim" ocima, pomalo naivno i potpuno drugacije od njih. Sanjala je o svemu onome sto nikada zapravo nije ni imala. Zeljela je avanturu, glamur, sjaj, a nije imala nista od toga. Upoznao s...

Ako kažem da je ta 1968. bila najvažnija godina u mom životu, neću vas mnogo slagati. Konačno, tada sam stigao na ovaj svijet. Odakle? Iz Jajca? Ne, nisam. Iz Jajca? Da, jesam! Utrkivao sam se sa nekoliko milijuna meni istih ili sličnih spermatozoida, i uz pomoć raznih prljavih trikova, podmetanja nogu, laktarenja i cipelarenja, prvi sam iz mraka prošao kroz ciljnu ravninu i ugledao svjetlost. Znao sam da je uspjeh na vrhu planine, i ja sam taj vrh jedini osvojio. Dakle, svoje prvo životno putovanje započeo sam kao pobjednik. Iza sebe sam ostavio krvav trag, ali na vrijeme sam instinktivno shvatio, još u majčinoj utrobi, da ako hoćeš preživjeti, konkurenciju moraš fizički uništiti. Jebeš fair play. Čim sam izletio iz rodnice, počele su mi se servirati laži. Gnjusna, prljava foliranja odraslih. Kao prvo, svi su mi se najbliži navodno jako radovali, jedva su čekali da stignem da me upoznaju, a u stvari, da je izašao neki drugi šmokljan od ovih bezbroj spermatozoidnih luzera, i njemu bi k...

Sa 5 godina sam htio biti Boško Buha, sa 6 Marjan Beneš, sa 7 sam maštao da budem Šegrt Hlapić i to me držalo do devete. Sa 9 sam htio postati Veliki Blek, a sa 10 Zagor Tenej. U 11-oj sam sanjao da osvetim Bruce Leea, dok sam u 12-oj želio politički naslijediti Josipa Broza Tita. Slijedeće dvije godine sam glavinjao po Getu i nisam razmišljao ni o čemu. Sa 14 sam htio povaliti Branku, i više nikada nisam želio biti netko drugi, jer su se malom Ernestu počele ostvarivati želje. Preda mnom se sada nalazio samo jedan cilj; da malog JA pretvorim u velikog. Za to je naravno trebalo vrijeme koje je taman počelo raditi za mene. Završio sam osnovnu školu i mislio sam kako su tom činjenicom svi problemi riješeni. Na nagovor oca upisao sam srednju upravnu umjesto glazbenu, a koja je bila logičan nastavak mog školovanja, nakon završene niže glazbene. Pošto su to bile njegove ambicije a ne moje, u upravnu sam odlazio veoma rijetko ili nikako. U stvari odlazio sam samo kada nisam imao pametnijeg...

Bilo je to 1984. godine, negdje oko 8 sati uvečer. Krenuli smo sa autobusne stanice u Sukoišanskoj na dvodnevnu ekskurziju u Zagreb. Srednja glazbena ide u posjet kulturnim znamenitostima glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske. Trebamo obići koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, pogledati probu Zagrebačke filharmonije, obići Operu i još par pizdarija, za koje su nam rekli da će biti nezaboravno kulturno i strukovno iskustvo. Imao sam 15 godina i naravno da mi nije ni padalo na pamet da na sve te gluposti potrošim dva dana Zagreba. Ja sam imao svoj plan i svoj razlog putovanja. Dok su profesori cijelim putem u autobusu držali "visokoumne" govore o liku i djelu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, ja sam na usima držao slušalice svog starog walkmana, i zatvorenih očiju putovao uz glazbu svog balkanskog Mozarta, koji je zapravo bio i jedini razlog zašto sam se i odlučio otići u Zagreb. Štreberi su uglavnom širom otvorenih usta i očiju negdje do Plitvica izdržali sluš...