ERNEST PELAIC (STORIES)

Često sam kao dijete s ocem odlazio na novinarske intervjue koje je radio za "Studio" i "Sarajevski svijet" s gotovo svim tada živućim "spomenicima" i velikanima bivše nam države. Odlazili smo zajedno u Zagreb, Sarajevo, Beograd, Skoplje, a putovali smo najčešće avionom ili vlakom. Posebno su mi u sjećanju ostali predivni Ljubiša Samardžić, genijalna Mira Banjac i Olivera Marković, lucidni Rade Šerbedžija, skromni Vladimir Beara i veseli Boris Dvornik. Ipak, najviše mi je u sjećanju ostao najstariji glumac u povijesti jugoslavenske kinematografije Zvonimir Rogoz, koji je tih dana sada već daleke 1987. godine proslavio svoj 100-ti rođendan. Rogoz je svoju prvu zapaženu filmsku ulogu imao još davne 1933. godine u čehoslovačkom filmu "Ekstaza", gdje je glumio ljubavnog partnera tada slavne američke glumice Hedy Lamarr. Zbog golišavih scena slavne Hedy, taj se film i danas smatra prvim mainstream erotskim ostvarenjem u povijesti svjetske kinematograf...

Sa Severinom se poznajem doslovce cijeli život, još od najranijeg djetinjstva. Išli smo zajedno u Glazbenu školu „Josip Hatze“, radio sam joj prvi demo snimak u životu, prvi aranžman, bio joj podrška na prvom pjevačkom javnom nastupu u Hotelu „Lav“ u Podstrani, tješio je kad je plakala na skalama naše škole zbog loše ocjene, smijali se kad su nam podmetnuli pornić u videoteci, a mi smo tražili predstavu "Frane Štrapalo“. U to vrijeme sam bio u vezi sa Leilom, curom koju sam nagovarao da počne pjevati, iako su mi svi iz struke govorili da ona nikada ništa neće napraviti i da je to uzaludno trošenje moga vremena. Naravno, najjači sam bio kad mi se kaže da nešto ne mogu. Logično, kasnije sam ih uspio sve demantirati, ali zašto spominjem Leilu…? Leila i Severina su počele pjevati doslovce u isto vrijeme. Na tom samom početku Leili sam bio jedina čvrsta okosnica koja je sve to skupa nekako vukla. Svakodnevno smo vježbali satima uz moj klavir i umjesto da smo se samo držali za ruke i ra...

Ovu priču pišem na svoj 55-ti rođendan, i kako god da brojke okreneš, 55-ta je tu. Da, očigledno je, neminovno prolaze godine. Sjedi mi kosa i brada, poneke manje zdravstvene tegobe onako usputne tek da se nađu rezultat su potrošnje materijala i nemirne „lude“ mladosti, i sve to pomalo doživljavam kao trijumf burnih mladenačkih dana, kao neku vrstu pobjede nad smislom života. Sjedim pred praznim bijelim papirom i počinjem pisati ovu priču koju sebično posvećujem samom SEBI. Još od ranog djetinjstva radio sam sve što sam htio i što mi je padalo na pamet, nisam nikoga i nikada pitao; smijem li, mogu li? Napravih toliko „gluposti i grešaka“ u ovih 55 da ne stane mnogima ni u 100 mirnih života, i sada kada bolje razmislim, ponosan sam na svaku minutu bez iznimke. Istini za volju, napravio sam ponešto i „pametnoga“, ali to me ne fascinira, čini me slabim, i neću se baviti sa tom stranom priče. Uostalom što je to „pametan život“? Velika je to tema i nije prikladna mom rukopisu koji je lišen ...

Subota je, 24. prosinca 2022. godine, Badnjak. Žena priprema blagdanski ručak. Kuća je puna gostiju. Na TV-u je prigodan, uobičajeno dosadan vjerski i filmski program. Kao i svake godine, uglavnom je sve isto, jeftino i profano. Tužan sam. Jučer je umro Massimo Savić. Upoznao sam ga 1983. godine u hotelu "Dubrovnik" u Zagrebu. Bio je mladi pjevač tek osnovane, tzv. "art-rock" grupe "Dorian Gray". Doživio sam neobično životno iskustvo već nakon prvih nekoliko rečenica koje sam s njim razmijenio. Susret je bio "bezvremenski", gotovo "izvanzemaljski". Massimo je jednostavno bio drugačiji od svih, neobičniji od ikoga koga sam dotad sreo u životu, i takav neobičan, a topao, ostao je do kraja svog života. Primijetio sam da uvijek u ovo božićno vrijeme odlaze "veliki i važni ljudi", a Massimo sigurno spada među takve. Njegova smrt očito me potaknula da po tko zna koji put, razmišljam o tim "velikim" filozofskim temama, o sm...

Ko je bija sritan ka ja pa da je s ponistre svoje sobe moga usrid noći gledat kako veliki Smoje i Ona pravidu krugove priko Rive, điravaju, i to sve na nekih dvadesetak metri od moje posteje ? Od Đige do Matejuške pa nazad,  i tako stotine puti. Po uru, dvi vrimena bi ih pratija u stopu, i to s glavon na kušinu, okrenut prema prozoru. Smoje je uvik priko ramena nosija nekakvu staru boršu, u ustima bi čuča španjulet, a ruke bi drža na gujici. Ona bi ga pratila i ništo mu žvelto tumačila rukan. Uvik ista slika, svaku večer, od ponoć do jedan oli dva bota. To su bili moji prvi “bliski” susreti s velikin književnikon, oli kako bi on više volija reć, publiciston. Ma da mi je bilo bit tu blizu njih pa čut o čemu to oni pričaju, ča to Ona maše rukan, ča on stalno muči a ona ka navijena govori. Mislija san; kad odrasten upoznat ću se s njin... i ja ću doli priko Rive šetat pokraj njega, raspravjat ćemo o važnin stvarima; o politici, balunu, o Malon Marinku, o librima... Ta mi se želja nika...

Ne pravi gluposti koje svi rade, napravi neku koju nitko nije. Budi ekstremna budala. Ne budi povrsan! "Ne pravi gluposti koje svi rade, napravi neku koju nitko nije. Budi ekstremna budala. Ne budi povrsan!" Tako bi otprilke trebao biti naslov ove moje kratke price, ali s obzirom da je malo predugacko za naslov, odlucio sam je nazvati: "VRUCA LJUBAVNA PRICA ZA DJECU I ODRASLE" Rano djetinjstvo i rana mladost (otprilke do neke 99-te godine zivota) idealno je vrijeme da ostvaris sve svoje najludje ideje koje ti mogu pasti na pamet, naravno shodno tvojoj dobi, pogotovo ako si kao ja urodjeno "nestasan" ili da budem konkretniji, po prirodi sklon ludostima i riziku...  svijesno vrijedjajuci lazni i prevladavajući moral svog vremena. Ali ako nisi takav po prirodi, onda nemoj niti sanjati da ces i ti jednom biti faca kao JA🖕 ili, onaj mali Mick Jagger, Keith Richards, Jim Morrison, Salvador Dali, Madonna ili recimo u novije vrijeme i sa naseg podneblja, Zare Bat...