VIDJEH JA DA "LOŠE DOBRO RADI, PA ODLUČIH NASTAVITI TAKO

Ovu priču pišem na svoj 55-ti rođendan, i kako god da brojke okreneš, 55-ta je tu.

Da, očigledno je, neminovno prolaze godine.

Sjedi mi kosa i brada, poneke manje zdravstvene tegobe onako usputne tek da se nađu rezultat su potrošnje materijala i nemirne „lude“ mladosti, i sve to pomalo doživljavam kao trijumf burnih mladenačkih dana, kao neku vrstu pobjede nad smislom života.

Sjedim pred praznim bijelim papirom i počinjem pisati ovu priču koju sebično posvećujem samom SEBI.

Još od ranog djetinjstva radio sam sve što sam htio i što mi je padalo na pamet, nisam nikoga i nikada pitao; smijem li, mogu li?

Napravih toliko „gluposti i grešaka“ u ovih 55 da ne stane mnogima ni u 100 mirnih života, i sada kada bolje razmislim, ponosan sam na svaku minutu bez iznimke.

Istini za volju, napravio sam ponešto i „pametnoga“, ali to me ne fascinira, čini me slabim, i neću se baviti sa tom stranom priče. Uostalom što je to „pametan život“? Velika je to tema i nije prikladna mom rukopisu koji je lišen svake potrebe za samodopadnošću, jer nijedna pametna nije stvorena mojom zaslugom… ni moji roditelji, ni taj neki talent, ni rođenje kćeri, ni moja unučad. Za sve to lijepo, nešto je ili netko drugi zaslužan, ja ponajmanje. Ja sam samo bio jebeni egzekutor i ponekad zabio na pravo mjesto.

Ako krenem s analizom gdje su, i kako počele moje prve greške utopit ću se u moru ljubavi.

Da… LJUBAV koju sam pružao onima koje sam volio i koje volim, najskuplje su me stajale, zato mislim da se za jedan uspješan i miran život ljubav mora znati dozirati, reducirati i na kantar vagati.

Naravno ja to nisam nikada ni mogao, ni želio. Davao sam se šakom i kapom, bez obzira na činjenicu što sam bio svjestan da tamo gdje se najviše dam, da će mi se najlošije vratiti. Tako je to uvijek, svuda i svakom, bez iznimke i nisam ovim ništa novo rekao. Ali ja sam kockar u duši i volio sam igrati na tu kartu života. 

Prva razočarenja u životu doživljavamo od svojih roditelja, što je i logično jer takav je slijed prvih životnih susreta, a onda to ide dalje, i dalje, i dalje…

U prvom razredu osnovne sam dobio jedinicu koju mi je učiteljica upisala u bilježnicu. Kad sam došao kući sakrio sam je među neku robu u jednom zidnom ormaru, misleći da je nitko nikada neće pronaći. Zaboravio sam ja na nju vrlo brzo, ali iste te večeri, mater ju je slučajno pronašla kada je u ponoć išla peglati. Ja sam već duboko spavao kad sam čuo TRASSS!!!

Da ne nastradam ja, platila je gitara koju su mi moji kupili par dana ranije uviđajući moj afinitet prema glazbi. Da ne opizdi mene, opizdila je gitarom o' pod. Naravno sutra mi je kupila novu, a koji mjesec kasnije i klavir. Pošteno.

Naravno, ništa poučno iz te situacije nisam naučio osim da je iskeširala za novu i još bolju gitaru.

Nisam ja bio tako loš đak, ali bio sam zajeban, nisam trpio autoritete i to me drži do danas.

Na poziv moje razrednice od 1. do 4. razreda N….. Topić, došla mi je mater za vrijeme nastave u razred da joj ova baba pred svima kaže kako sam ja jako nemiran, kako za vrijeme nastave gađam gumicom djevojčice, kako ne slušam što ona govori, kako stalno gledam kroz prozor, itd…

Za to vrijeme morao sam stajati pored table i slušati blebetanje te stare ružne gunđavice.

Mater se okrene prema meni i upita me: „Jeli istina sve ovo što mi nastavnica govori?“

Ja sam se samo slatko nasmijao, a mater mi odvalila šamar pred cijelim razredom.

Možda bih se ja i iskontrolirao da u prvom redu nije sjedila jedna Megi u koju sam bio zaljubljen do ušiju.

Ali Megi je sve vidjela i to je tražilo brz i adekvatan odgovor.

Ja sam onako iz voleja mater opizdija po civanici. Bilo je jao, jao, jao na opće zgražanje ToPićke… ali ta jedna iskra koju sam tada zapazio u Meginim očima dalo mi je za pravo da mislim da je „vragolasti Ernest“ napravio što je trebao.

Dobro, osim što je vjerojatno kasnije cijela zbornica pričala o nekom tamo malom divljaku, velike štete nije bilo. Mater je brzo sve zaboravila… ali Megi nije. Ta mala odlikašica sa prosjekom 5.0 u svih osam razreda, ludo me zavoljela i nisam se više mogao obraniti od nje. Dobre djevojčice vole barabe.

Vidjeh ja da „loše“ dobro radi, pa odlučih nastaviti tako.

Do osmog razreda sam trebao biti barem deset puta izbačen iz škole, ali sam se uvijek na neki svoj ulični šarm izvlačio. Zavodio sam ja i nastavnice kada je trebalo da ne padnem godinu, iako sam volio mlađe, ali ja kao „dite Geta“ naučio sam da odreagiram brzo i instinktivno.

U petom razredu sam nastavnici V…. rekao da je kurbetina i da se slikala gola za Playboy, jer mi je rekla da će mi zaključiti jedinicu iz matematike za kraj školske godine. Njoj se to iz nekog razloga nije svidjelo i tražila je od direktora Šepića da me izbaci iz škole.

Pozvao me direktor, inače uvijek miran i tih, u svoju kancelariju na razgovor. Bio je vidno uznemiren.

„Pa dobro Erneste, jesi li ti svjestan što si uradio? Zbog ovog se ide u popravni dom, zbog toga se leti iz škole. Ti nisi normalan divljače jedan!!!“, zaurlao je.

Mozak mi je brzo smislio izlaznu strategiju.

„Direktore, ja vam moram nešto priznati ali molim vas nemojte nikome reći. Ja sam primijetio da nastavnica V….. mene ne voli, a ja sam zaljubljen u nju od prvog našeg susreta. Nemojte me izbaciti iz škole. Ona je stvarno ljubav mog života“, u dahu sam mu rekao pomalo patetično.

Direktor je zagrizao mamac. Počeo mi je govoriti da ja imam samo 13 godina, da kako mi takve stvari mogu uopće pasti na pamet, da je ona udata.

Počeo se šetati u krug po svojoj kancelariji kao doktor Baltazar… i odjednom je zastao i rekao:

„Vidjeti ću što mogu učiniti. Za sada se vrati u razred, i svima reci da si dobio ukor direktora i da sam jako vikao na tebe“.

Nasmiješio sam se, i zahvalio mu se.

Usput V….a je bila mlada nastavnica matematike, mi smo joj bili prva generacija, tek je završila fakultet, jako lijepa i zgodna, pomalo mi je i prijalo što smo ušli u „klinč“, ali jebiga, bio sam ipak jako mlad.

Usput ipak me je bacila na produžnu na kraju školske godine i opet sam napravio mali eksces, ali srećom bez posljedica. 

Na prvi sat produžne sam zakasnio par minuta, i kad sam ušao u razred, ona se obrušila i počela vikati na mene. Valjda je nešto bila ljuta?

Kad je završila sa dernjavom rekao sam joj: „Nemojte se ljutiti, znam ja da ne možete vi ni ljeti bez mene“.

Cijeli razred se počeo krišom smijati, ali učinilo mi se da njoj nije bilo mrsko što sam rekao. Zabacila je lagano kosu rukom u stranu, zadržala pogled na meni dvije, tri sekunde i nastavila sa predavanjem kao da ništa nije čula. Vjerojatno joj je rekao direktor škole da sam zaljubljen u nju, pa mi je valjda podsvjesno ostavila otvorena vrata za ono neko „možda“ jednog dana. 

Uz matematiku, veliki problem mi je stvarao likovni odgoj. Ustvari nastavnik likovnog P.P. 

Ako kažem da mi je padanje školske godine u osnovnoj školi uvijek visilo o koncu zbog tog njegovog predmeta koji bi trebao biti više fakultativne naravi, nećete vjerovati.

Ja i on smo od prvog dana u petom razredu ušli u otvoreni rat. Doduše nisam bio jedini njegova meta, on je radio ljeti prekovremene sate kako bi odradio produžnu iz likovnog, bacio bi na produžnu barem dva školska razreda. Ma koja književnost, engleski, kemija ili fizika. Oko likovnog su se lomila koplja u zbornici svake godine.

Nisam ga volio, niti je on volio mene. Znao bi me za vrijeme sata dok su drugi crtali zvati u WC i onda bi mi rekao ajde dođi da se malo pošibamo. Da bila je to prava tuča. Ja sam u prvo vrijeme uglavnom završavao meč sa više dobivenih batina, ali onda kako sam i ja fizički odrastao, naučio sam gdje najviše boli. Tako da sam tu taktiku redovito primjenjivao.

Često je ulazio i izlazio iz razreda za vrijeme sata dok bi mi škrabali po hamer papiru i sličnim glupostima. Dok je šetao po razredu i razgledavao naše radove, svako malo bi muški opalio po glavi onoga čiji mu se rad ne sviđa. Nas nekolicinu je redovito mlatio.

Ja i moj najbolji prijatelj iz razreda Branko odlučili smo mu se jednoga dana osvetiti kako zaslužuje.

Sve smo unaprijed pripremili i za naš plan nitko u razredu i školi nije znao.

Plan je bio:

Kada on za vrijeme sata izađe na par minuta, što je uvijek i radio, mi ćemo na njegovu stolicu zalijepiti žvaku, a na žvaku zabiti par onih iglica sa glavama u boji koje su se koristile za postavljanje slika na školski pano.

Uhhh… to je bila stvarno opasna situacija po nas, ali osveta je morala i njega stići. 

Kako smo se dogovorili tako smo i napravili.

Izašao P.P. iz razreda. Podigao sam se i otišao do njegove stolice, krišom da nitko ne vidi zalijepio žvaku, a onda je Branko prošao i zabio par iglica u nju. Sjeli smo u zadnju klupu i spuštenih glava kao da nešto crtamo čekali da on uđe.

Kako se nastavnik nešto duže zadržao nego je uobičajeno, moj prijatelj samoinicijativno odluči da odšeta do njegove stolice i podeblja broj iglica na nekih deset-petnaest.

Tek što je Branko sjeo, P.P. ulazi.

Prepotentno korača kao i uvijek.

Šeta po razredu, gleda radove i mlati sve od reda. I pored nas je prošao i odvalio nam obojici po glavi. Šutjeli smo.

Nije nam bilo svejedno, znali smo da je situacija postala iznimno opasna.

Lagano se vraća prema svome stolu i onda onako bahato sa visine se baci guzicom na stolicu.

JAOOOOOO!!!! JAOOOOOOO!!!

Urlikao je od bolova. Oči su mu se crvenile. Krv mu od donje udarila u gornju.

Svi su se u razredu prepali jer nitko nije znao što se događa, naravno osim nas dvoje. Prekinuo je nastavu i vikao da svi odmah napuste učionicu.

I mi smo pobjegli sa ostalim iz razreda glavom bez obzira. 

Nije ga bilo par dana u školi, ali nikada nitko o tome ništa nije pričao.

Logično je da je sigurno znao da je to jedan od nas dvoje mogao napraviti, ali pretpostavljam da se bojao bilo kakvog procesa iz kojeg bi na kraju on mogao izvući najdeblji kraj, jer nitko od nastavnika nije znao za njegove borbe u školskom WC-u, za njegovo maltretiranje i udaranje učenika.

Prešutio je očito taj događaj od svih u školi, vjerojatno sa razlogom, a mi smo svoj zadatak odradili.

Sretao sam ga nakon završetka škole još puno puta i nikada se nismo javili jedan drugom. Čovjek jednostavno ne pripada onima koji su vrijedni tog pozdrava.

I sad ako se pitate što ova priča ima sa mojim rođendanom, reći ću vam; IMA!!!

Jutros kad sam se probudio kao 55-godišnjak prvo na što sam promislio bila je moja osnovna škola, podvornica Mira, razrednica Vuković, profesorica francuskog Anči Margetić…

Kroz zadnjih dvadesetak godina stalno vraćam neke ljubavne filmove iz tog doba.

Prvi dan škole. Prvo školsko zvono. Veliki odmor. Ekskurzija. Park pored škole i ono stablo kojeg su mi posjekli, i ona klupa u parku gdje sam te volio Branka, Ljiljo, Ivana, Nela, Dolores… i još mnogo vas koje bih možda poželio opet vidjeti onako mlade, ali možda je bolje ovako…

I na kraju da parafraziram Arsena:

Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti

Koja nas pred vlastitim očima vara i krade, i napušta

------------------------------------------------------------------

Znam da će još biti mladosti

Ali ne više onakve

Ja neću imati s kim ostati mlad ako vi ostarite

I ta bi mi mladost teško pala…

EP