KAKO SE „RAĐALA“ ZVIJEZDA PO IMENU SEVERINA

Sa Severinom se poznajem doslovce cijeli život, još od najranijeg djetinjstva.

Išli smo zajedno u Glazbenu školu „Josip Hatze“, radio sam joj prvi demo snimak u životu, prvi aranžman, bio joj podrška na prvom pjevačkom javnom nastupu u Hotelu „Lav“ u Podstrani, tješio je kad je plakala na skalama naše škole zbog loše ocjene, smijali se kad su nam podmetnuli pornić u videoteci, a mi smo tražili predstavu "Frane Štrapalo“.

U to vrijeme sam bio u vezi sa Leilom, curom koju sam nagovarao da počne pjevati, iako su mi svi iz struke govorili da ona nikada ništa neće napraviti i da je to uzaludno trošenje moga vremena.

Naravno, najjači sam bio kad mi se kaže da nešto ne mogu.

Logično, kasnije sam ih uspio sve demantirati, ali zašto spominjem Leilu…?

Leila i Severina su počele pjevati doslovce u isto vrijeme.

Na tom samom početku Leili sam bio jedina čvrsta okosnica koja je sve to skupa nekako vukla.

Svakodnevno smo vježbali satima uz moj klavir i umjesto da smo se samo držali za ruke i razmjenjivali nježnosti, mi smo 80 posto vremena provodili u stvaranju jedne nove pjevačke zvijezde u usponu, u koju sam tada vjerovao samo ja i djelomice njena uža obitelj. 

Severina se sa nama skoro svakodnevno družila, pa se i sama poželjela okušati u tom estradnom cirkusu.

Naravno da to nije bilo lagan put, ali nama je bio, jer u stvari nismo ni znali da je teško. Kada imaš nešto manje od 18 godina onda ti ništa na svijetu nije teško.

Nismo imali prebijene pare, ali imali smo želju. Tek dosta godina kasnije sam shvatio da je želja puno jača od novca, ali o novcu tada nismo ni razmišljali.

Kako u kratkoj priči ne treba ispričati baš svaki detalj, pokušati ću se osvrnuti samo na onaj sami početak koji je bio prije prvog velikog nastupa i Leile i Severine, a to je Splitski festival, na kojeg su obje debitirale davne 1990., Leila sa pjesmom „Kad bi jastuci znali pričati“, a Severina sa pjesmom „Vodi me na ples“, i tu završavam sa tim vremenom, i vraćam se na period prije ’90-te što je i tema ove priče.

U to doba prije nego je postojao mobitel i prije nego je nastupila globalna Internet revolucija, jedini prozor u svijet su bili radio, televizija i novine. Par televizijskih kanala, mnoštvo radio stanica i jako puno novinskih brendova koji su otvarali vrata svim informacijama. Onog čega nije bilo na jednim od tih medija, kao da se nije ni dogodilo. Nešto slično kao danas sa društvenim mrežama.

Ljudi su kod kuće uglavnom slušali radio i on je bio najčešća odskočna daska za mnoge pjevače i karijere.

Kada bi netko čuo neku novu pjesmu na radiju i ona bi mu se svidjela, najčešće su slušatelji zvali tu radio stanicu telefonom da pitaju kako se pjesma zove i tko je pjeva?

Tako se postajalo poznat. Tako su se rađale zvijezde.

Danas u vremenu sveopće informatizacije kada je svima sve dostupno i u bilo kojem obliku, to zvuči posve nevjerojatno.

Tih godina postojala je jedna natjecateljska glazbena radijska emisija na 1. programu Radio Zagreba koja se zvala „DEMO X“, a čiji je urednik bio legendarni glazbeni urednik Bahrija Golubović. Emitirala se nedjeljom u 20 sati i bila je jako slušana. Bila je zamišljena tako da pruži šansu mladim pjevačima i bendovima da se predstave na nekom velikom javnom mediju.

U to vrijeme ta je emisija prvi puta izvela pjesme tada pjevačkih anonimaca; Grupe Riva, Sandija Cenova, Marine Tomašević, Nikite, Kasandre i mnogih drugih koji su tek počinjali…

Ja sam slučajno doznao za tu emisiju i predložio sam Leili da snimimo jednu demo pjesmu i da je pošaljemo, pa što bude. Pjesma se po pravilima trebala snimiti na kvalitetnoj kaseti, zatim je poštom poslati u Zagreb, i ako se uredniku učini zanimljivom i kvalitetnom, on bi je uvrstio u natjecanje.

Za svaku od pjesama koje su se nalazile u toj emisiji u tekućoj sezoni moglo se glasati putem glasačkih kupona koji su se nalazili u većini glavnih tiskovina, i onda su se tjedno zbrajali glasovi i čitali trenutačni rezultati u emisiji.

Pjesmu smo snimili u legendarnom studiju „Tetrapak“ vlasnika Ivice Čovića Pipa, poslali je po pravilima na radio i nakon dva tjedna na veliko naše oduševljenje upali u natjecateljsku konkurenciju.

Svaka je sezona trajala otprilike pola godine i na kraju bi nekih 12-ak pjevača koji bi dobili najviše poštanskih glasova odlazilo u veliko finale pjevača i bendova koje se održavalo u kultnom klubu „Kulušić“ u Zagrebu. Pobjednik sezone je kao nagradu dobivao izravan plasman na „Zagrebački festival“, poslije „Splitskog“ najpopularnije natjecanje pjevača sa visokim rejtingom.

Severina je to sve nekako pažljivo iz prikrajka pratila i onda se već nakon dva tjedna Leilinog ulaska u emisiju odlučila da bi i ona željela probati.

Logično je bilo da mene pita da joj napišem pjesmu, jer sam se ja u to vrijeme već ozbiljnije počeo baviti skladanjem.

Iz nekih (samo meni poznatih razloga) predložio sam joj da to ipak netko drugi uradi, a da ću joj ja pomoći na sve ostale načine.

Naravno, razmišljao sam i razmišljao, i onda sam odlučio da pitam Zdenka Runjića da joj da neku prigodnu pjesmu. Objasnio sam mu o čemu se radi, objasnio mu da je to jedna moja prijateljica, da želi probati nastupiti u toj radijskoj emisiji, a Zdenko sa kojim sam već tada bio u svakodnevnom kontaktu mi je rekao da dođem do njega i dao mi note pjesme „Proljeće“:

„Evo ti ova pjesma, ako je dobro snimiš, mala ima šanse“.

Nisam ni trenutka razmišljao da zapravo sudjelujem u nečemu što je zapravo za mene bio klasičan sukob interesa, konkurencija mojoj tadašnjoj djevojci Leili, dapače. Oboje smo jako navijali da joj pjesma uđe u natjecanje.

Odnio sam note kući. Nazvao Severinu na telefon i rekao joj:

„Imaš pjesmu, pogodi tko ju je napisao?“ 

Nije mogla vjerovati da joj je „veliki“ Runjić dao pjesmu, a nikada je nije ni čuo ni vidio.

Probali smo je uz klavir, i kada smo nakon par sati utvrdili gradivo, nastalo je pitanje svih pitanja.

Novac?

Prvi puta se spomenuo tada, nikada prije, nikada poslije.

„Ajme Erneste, kako ćemo je i gdje snimiti?“, upita me zabrinuto Severina.

„Uhhh, nisam o tome razmišljao, ja ću ti rado snimiti sve instrumente, napraviti ću aranžman, ali trebaš imati love za studio“, rekao sam pomalo zatečeno, jer ni ja nisam o tome baš razmišljao.

Ali kako pjesma kaže „sve je lako kad si mlad“, ideje ti po inerciji dolaze same od sebe.

Kažem joj ja da ću pitati Zdenka može li se što napraviti u studiju Radio Splita?

Ni slutio nisam koliko je to bila osjetljiva tema baš u to vrijeme.

Zdenko ni za svoje pjesme nije rado koristio tehničke usluge Radio Splita na kojem je bio glavni glazbeni urednik. Dosta mu se prigovaralo kako sam kasnije saznao i za neke druge stvari o čemu neću sada, ovom prigodom.

„Halo, Zdenko, oprostite, htio sam vas pitati možemo li ovu pjesmu što ste mi dali za Severinu snimiti na Radio Splitu. Cura znate nema novca i tako to haha…?“

Da, iako smo bili jako dobri, do zadnjeg dana njegovog života sam mu persirao.

„Zovni me sutra, vidjeti ću jeli se što može napraviti“

Nije kod Zdenka bilo previše okolišanja, ili ti je htio napraviti ili nije, ali izmotavanja nije bilo. Sa njim si uvijek bio na čisto, jedan kroz jedan.

Zovnem ga sutra i kaže mi da se javim Narcisu Šariću.

„On ti je šef tehnike na radiju, dat će ti par sati studijskog termina gratis“.

Severina je bila aktivni promatrač svih tih mojih „slaloma“ između mogućeg i nemogućeg, ali uspjeli smo na našu sreću dogovoriti termin.

Narcis mi je po Zdenku poručio da dođemo točno u 17 sati slijedećeg dana i da imamo 3 sata da odradimo pjesmu.

Nisam ni promislio da mu kažem da ni pod razno još nismo spremni, ni aranžmanski, ni pjevački. Doslovno ništa osim gole želje nismo imali.

Javio sam sve glavnoj akterici. Počela je utrka sa vremenom. Ostalo nam je manje od 24 sata vremena do snimanja.

Na Radio Splitu smo imali na raspolaganju osam kanalni magnetofon. Znači osam kanala za cijelu pjesmu.

„Na jedan ćemo staviti podlogu, na drugi bubanj, na treći bas, na četvrti glas. Gitare nemamo, ali ipak, ritam sekcija je tu, ostalo ćemo po potrebi dodavati“, rekao sam joj samouvjerenim tonom, mada nisam bio tako siguran u sami ishod. 

Razmišljam u sebi; samo tri sata imamo, ja na svojoj Yamahi DX7 trebam odsvirati svaki od tih instrumenata a nemam pojma kako će to sve u konačnici zvučati.

„Slušaj me Seve, idemo tamo pa ćemo na licu mjesta improvizirati. Bit će kako bude“.

Najviše me je brinulo da ne napravimo loše, pa da mi Zdenko kaže da smo mu uništili pjesmu.

Došli smo sutradan na Radio u dogovoreno vrijeme.

Portiru na ulazu kažemo da imamo termin za snimanje kod Narcisa Šarića.

„Pa prošli ste sada pored njega, eno vam ga ispred vrata od zgrade hrani mačke“, nezainteresirano nam uzvrati portir.

Okrenuli smo se, kad tamo neki sijedi, podeblji, proćelav čovjek stoji kraj ulaznih vrata i kraj jednog malog zidića stoji sa nekim kanticama mačje hrane, a oko njega se vrte nekih desetak, petnaest mačaka sa veselo podignutim repom.

Prišli smo mu.

„Oprostite, ja sam Ernest Pelaić, gospodin Zdenko mi je rekao da vam se…“

„Tiše, odmaknite se, mace sada imaju ručak“, prekinuo me Narcis.

Ušutio sam. Odmakli smo se par metara dalje, a on se ni u jednom trenutku nije okrenuo prema nama nego je sa njima pričao kao sa malom djecom. Svaka je imala ime, i obraćao im se imenom:

„Marice pusti Katu da jede, ti si već dovoljno uzela. Luka polako, budi đentlmen“.

Već je petnaest minuta prošlo od 17 sati, a on se i dalje sa njima razgovara. 

Ja i Severina se pogledima razumijemo, i mislim da smo isto tada promislili ali nismo ništa rekli.

Prošlo je još par minuta i on se konačno okrenuo prema nama i polagano rukom zamahnuo u stilu, krenite za mnom.

Popeli smo se stepenicama radija na prvi sprat. Kretao se vrlo sporo.

Uveo nas je u jedan od studija i bez riječi počeo da polako vadi nekakve kablove, pri tom je u nekoliko navrata vrlo očito pogledavao u moj DX7 i nekim oštrim pogledom mi davao do znanja da nije sretan viđenim.

Pravili smo se da je sve super. Severini sam rekao da lagano pjevuši kako bi se upjevala.

Počela ona pjevušiti pjesmu koju trebamo snimiti, a Narcis joj potpuno nezainteresirano kaže:

„Tišina tamo!“

Nikad se nisam našao u luđoj situaciji do tada.

Mislio sam da je skrivena kamera. Situacija iz trenutka u trenutak je bila sve luđa.

Prošlo je skoro pola sata dok je on izvadio nekih desetak kablova i to sve u „slow motion“ maniri.

„Gdje su instrumenti za snimanje?“ upitao me.

„Evo na ovoj klavijaturi su svi“, rekao sam mu nekako samouvjereno.

„Znači, bit će veselo“, uzvratio je sarkastično, ali potpuno smireno i tiho.

Kad je konačno sve bilo spremno za snimanje, rekao mi je da ja kažem kad smo spremni i da će on snimati.

„Oprostite treba mi metronom, znate, moram biti u tempu“

„Pa jesi ga donio ako ti treba“, upitao me? 

„Nisam, mislio sam da vi imate?“

„Treba se pripremiti za snimanje a ne doći nepripremljen, usput, Mala ti dištonaješ, krivo intoniraš tonove zato sam ti maloprije rekao da šutiš !“

Severina se šeretski nasmiješila i kaže mu onako mangupski, simpatično:

„Ma to vam se barba Narcise samo učinilo, tko zna koga ste vi to čuli“.

Nasmiješio se nekako toplo, omekšala ga je njenim zajebanim odgovorom, i to njemu koji je važio kao jedan od najboljih sluhista među ton majstorima kad su u pitanju snimanje klapa i općenito vokala.

Iznenadila me ta njena snalažljivost i brzina razmišljanja kako jednu izgubljenu situaciju po nju mijenja u povoljnu, pobjedničku. Kasnije sam kroz godine shvatio da u tome leži njena najveća snaga. 

Pokušao nas je ubiti u pojam u par rečenica, a onda ga je Seve sa svojom duhovitom dosjetkom ušutkala i odobrovoljila.

Nije joj nikako mogao zapamtiti ime pa ju je cijelo vrijeme zvao Zmaju. Svidjelo joj se.

Otišao Narcis negdje iz studija i ja i ona ga ogovaramo u svih šesnaest, ali Seve se stalno glasno smije a ja svjestan što nas čeka bio sam pomalo zabrinut.

Vraća se nakon par minuta i donosi neki starinski, prašnjavi metronom u obliku piramide i kaže mi:

„Evo ti metronom, našao sam ga tamo u nekim škovacama“.

Severina mu opet upadne:

„Barba Narcise znate onaj vic o Muji i škovacama?“

„Ne znam Zmaju, ali nemoj mi ga pričat“.

„Neću, neću, ali ste me podsjetili kad ste to rekli na Muju“

Sve sa lakoćom ona to rješava.

„Volim zajebane cure, vidit ću kako ćeš se snaći kad budeš pjevala?“, rekao joj je kroz neki pomalo podrugljivi osmijeh, ali sa očitom simpatijom prema malim samouvjerenim Zmajom.

Ja sam došao sa raspisanim harmonijskim izvatkom, i to mi je uz znanje koje imam bilo jedino pomagalo sa kojim raspolažem u još nepuna dva sata koliko je službeno ostalo vremena da snimimo pjesmu.

Krenuli mi sa snimanjem. 

Upalili smo metronom i sve uživo. Nema sekvencera, programa, kvantizacije i ostalih softverskih rješenja. Po partizanskoj metodi „snađi se druže“ snimio sam iz prve podlogu, bas gitaru, jedino sam se sa bubnjem malo mučio, ali i to je nekako prošlo relativno uspješno.

Kažem Narcisu:

„Sada bi bilo dobro da ona otpjeva, pa da onda poslije vidimo gdje da ubacimo neke aranžmanske odgovore“.

Narcis se prešutno složio. Primijetio sam da je bio pomalo iznenađen kako sam ritmički bio točan u sviranju pa mi je prepustio da ja vodim dalje priču.

Otvorio je vrata od gluhe prostorije i Severini rekao da uđe unutra. Dao joj slušalice, postavio visinu mikrofona i izašao.

Sjeo je za miks pult, pitao ju je dali se čujemo, i kada je ustanovio da sve funkcionira kako treba, okrenuo se prema meni i upitao me:

„Maziš li ti ovog mačića tamo?“

Ja sam se zbunio, pogledao sam put Severine da vidim njenu reakciju, a Narcis mi kaže da ne brinem jer da nas ona ne čuje.

„Pa znate šta, imam jednog drugog mačića kojeg mazim pa trenutno mi je sasvim dovoljno.“

Klimnuo je sa negodovanjem.

„Vidio si one puste mačke pred radijom, zar nije bolje da su sve one sretne kad me vide, nego da je sretna samo jedna“.

Prešutio sam i samo se nasmiješio.

Uglavnom, da se priča ne oduži. Snimanje vokala je trajalo i trajalo. Probili smo sve termine. Već je bilo skoro 22 sata kada smo bili približno zadovoljni snimljenim.

Pitao sam Narcisa za mišljenje, a on je u svom nekom slow maniru potpuno opušteno rekao: „ne valja to ništa“.

Shvatio sam ja njegovu filozofiju i nisam reagirao, samo sam mu rekao:

„Super, znači dobro je“.

Dodao sam još par štrajhova, neku usnu harmoniku, i to je bilo to. On je to smiksao za nekih pola sata i rekao:

„Djeco, škola je završila. Uzmite svoje olovke, gumice, oštrila, knjige i krenite svojim kućama, pobjeći će vam autobus“

Dao mi je snimak na kazeti i poželio nam laku noć.

Sve dalje što se događalo bila je povijest.

Pjesmu smo poslali na Radio Zagreb. Severina je ušla u konkurenciju, i do kraja sezone Leila i ona su se iz tjedna u tjedan izmjenjivale na prvom i drugom mjestu.

U konačnici u finalu u „Kulušiću“ Severina je pobijedila Leilu za jedan bod, i tu je nekako počela ta velika karijera koja traje i do dan danas.

Imali smo ja i ona i nekih laganih trzavica koje su bile više privatne naravi pa o tome možda nekom drugom prilikom. To je tema za sebe koja zaslužuje svoju posebnu priču. 

Njena sestra je nažalost u tom samom početku preuzela menađersko upravljanje njenom karijerom i u kratko vrijeme joj stvorila pregršt neprijatelja, na sreću sve je to Seve brzo prekinula i danas je tamo gdje joj je već više od dva desetljeća i mjesto… NA VRHU!

Ona se potom vrlo brzo odselila u Zagreb.

Sjećam se da smo se sredinom 90-ih sreli na aerodromu u Splitu. Ja i Leila smo putovali u Kanadu a ona u Zagreb.

Sa taksijem smo je prevezli u njenu prvu garsonijeru negdje na periferiji Zagreba i tu su nam se putevi negdje polako razišli, ali prijateljstvo je ostalo i do dan danas.

Istina, viđamo se uglavnom kad se prigode slučajno poklope, ali nikada se nismo u životu sreli a da me nije zagrlila i poljubila.

Ona nikoga i ništa ne zaboravlja. I uvijek kao i u pjesmi; „nasmiješena su nam lica i nakon mnogo godina, u mome srcu draga sličica“.

Leila je nakon dva izdana albuma koja sam joj sve ja radio, prestala sa pjevanjem, iako smo imali velikih uspjeha i na stotine odrađenih koncerata.

-Hit godine 1990. „Kad bi jastuci znali pričati“

-Najomiljenija „TEEN zvijezda Jugoslavije“ po izboru čitalaca „Malih novina“ iz Sarajeva.

Ali kako smo se i privatno ja i Leila razišli još 1991. nakon sedam godina veze, tako je i njena karijera polako sve više posustajala. Ja sam je još par godina „držao na aparatima“ misleći da će je proći, ali ona jednostavno nije više željela pjevati, i odlučila se za neki novi život, potpuno izvan svjetala estradnih reflektora.

I danas, iako živimo u istom gradu, više od 20 godina se nismo ni čuli ni vidjeli. Pričaju mi da ima nekoliko djece, muža i bavi se ugostiteljstvom. Vlasnica je poznate splitske picerije.

Sa druge strane, Severina još uvijek gradi svoju kamenu tvrđavu pred kojom su i najsmjeliji primitivci samo zmajevi od papira. Jer kao što je davnih godina Narcis Šarić prozvah Zmajem, taj Zmaj je svaki kamen koji su bacili na nju skupljao i izgradio čvrste temelje svoje nepobjedivosti. 

„Uspješni ljudi nemaju manje problema nego svi ostali, oni su samo odlučni da nikome ne dopuste da ih zaustavi da koračaju naprijed“.

EP