VICE VUKOV NIJE BIO ŠOVINIST

Subota je, 24. prosinca 2022. godine, Badnjak. Žena priprema blagdanski ručak. Kuća je puna gostiju. Na TV-u je prigodan, uobičajeno dosadan vjerski i filmski program. Kao i svake godine, uglavnom je sve isto, jeftino i profano.

Tužan sam. Jučer je umro Massimo Savić. Upoznao sam ga 1983. godine u hotelu "Dubrovnik" u Zagrebu. Bio je mladi pjevač tek osnovane, tzv. "art-rock" grupe "Dorian Gray". Doživio sam neobično životno iskustvo već nakon prvih nekoliko rečenica koje sam s njim razmijenio.

Susret je bio "bezvremenski", gotovo "izvanzemaljski". Massimo je jednostavno bio drugačiji od svih, neobičniji od ikoga koga sam dotad sreo u životu, i takav neobičan, a topao, ostao je do kraja svog života.

Primijetio sam da uvijek u ovo božićno vrijeme odlaze "veliki i važni ljudi", a Massimo sigurno spada među takve.

Njegova smrt očito me potaknula da po tko zna koji put, razmišljam o tim "velikim" filozofskim temama, o smislu ili besmislu, o prolaznosti života, o smrti...

Iako nastojim mislima pobjeći miljama daleko, ne uspijeva mi.

U tom konglomeratu tmurnih i teških tema, pred očima mi zaiskri svjetlost, kao da je netko u mraku upalio šibicu i zapalio cigaretu. Mala svjetlost, ali ipak dovoljna da prepoznaš trenutak.

Vrijeme je da pobjegnem u neki svoj svijet...

"Ženo, trebaš li me za nešto ovdje, ili dopuštaš da se lagano udaljim? Moram napisati novu priču."

"Ne trebaš mi sada, samo ti piši, sve ću ja pomalo... Ustvari, trebalo bi otići kupiti dva kilograma kapule. Uzmi i kilogram kruha, znaš da sutra ništa ne radi. I da, uzmi vrećice za zamrzivač... Trebalo bi izvesti pse, nisu bili vani od jutra. Ne mogu ja sve sama odraditi."

Uzimam mobitel, polako se krišom približavam sobi, tiho otvaram vrata... Ona nastavlja, ne primjećujući da sam već "pobjegao".

Čujem je, još nabraja...

"Trebalo bi skupiti robu sa sušila, ali to ću ja kasnije... Ajde, zaleti se kupiti majonezu i ajvar, ali nemoj ljuti, nego onaj blagi. Trebalo bi otići do samoposluge, nema limuna, a treba mi za kolače... Čekaj da vidim imam li vanilin šećer... Nema... Uzmi i njega, onaj u kesici 3+1 jeftiniji je... Trebalo bi..."

Minutu prije rekla je da joj ništa ne treba, a onda nastavila s popisom želja koje ne mogu stići ispuniti ni u dva dana.

Ali ja je više ne čujem, zatvorio sam vrata sobe.

Bacam se prsima na krevet i počinjem pisati ovu priču koju već dugo planiram napisati.

Danas je, očito, pravi trenutak...

— Na pragu svojih 20-ih, kao mladi skladatelj u usponu i glazbenik, klavijaturist i fagotist, imao sam iznimnu privilegiju izravno svjedočiti velikom povratku Vice Vukova na estradnu scenu, nakon gotovo dva desetljeća surove državne cenzure.

Njegove pjesme bile su skinute sa svih radio postaja. Nijedan glazbeni urednik u bivšoj državi nije smio pustiti nijednu njegovu pjesmu u eter, jer bi to bilo, u najmanju ruku, "pucanje sebi u koljeno".

Bio je zabranjivan, proganjan i nepodoban tadašnjem političkom sustavu.

Osobno sam negdje sredinom 80-ih na Radio Splitu vidio njegove ploče, koje su bile oblijepljene debelim slojem smeđeg selotejpa i čuvane na najskrovitijem mjestu u fonoteci. Na njima je debelim crvenim flomasterom pisalo: "NE VRTJETI!!!".

Ipak, stjecajem promijenjenih političkih okolnosti 1990. godine, dočekao je da se na "velika" vrata ponovno nađe na mjestu koje ga je očito nestrpljivo čekalo...

Opet je zauzeo sam vrh svih glazbenih top ljestvica, ponovno se smješkao s naslovnica prestižnih novinskih izdanja i postao najpoželjniji gost svih koncertnih dvorana i televizija u novoj, tek stvorenoj državi, koja je za mnoge bila "Domovina koja obećava".

Iako je između nas bila velika razlika u godinama, ta vremenska distanca nije bila prepreka da se kroz naša svakodnevna, a ponekad i cjelodnevna druženja sprijateljimo, tako da danas, prisjećajući se njega, mogu s ponosom reći da smo doista bili prijatelji.

Vice je bio osebujna i nepredvidiva ličnost. Volio je proučavati ljude s kojima je razgovarao i vrlo brzo donosio zaključke o njima. Kriteriji su mu bili vrlo strogi.

Iako nije bio sklon sklapanju novih poznanstava, iz nekog razloga mene je na prvu zavolio.

Često me imitirao u društvu. Na primjer, bilo mu je simpatično kako ja namještam naočale dok pričam...

"Znate li vi kako Ernest namješta naočale kad želi nešto važno kazati?" – umirao bi od smijeha dok bi drugima teatralno pokazivao kako ja kažiprstom desne ruke podižem lijevo staklo naočala na vrh nosa.

Volio je biti duhovit.

Ni do danas nisam shvatio što mu je tu bilo zanimljivo. Usput, još uvijek to radim.

Svi su se "valjali po podu" od smijeha dok bi me on imitirao, ali mislim da im uopće nije bilo smiješno kako on to radi... Bilo je važno Vici pokazati da je duhovit, dodvoriti mu se, uvlačiti se... a on je takve u životu znao prepoznati i prezirao ih je.

Prema takvima je znao biti nemilosrdan i okrutan. Prezirao je i novokomponirane domoljube, "Hrvatine" i poltrone.

Mislim da mu je moje društvo odgovaralo i zbog toga što sam se često suprotstavljao njegovim stavovima. Nisam bio ulizica i uvlačiguz.

Volio je tu poziciju "opozicije" kada bi se trebalo boriti da dokaže ispravnost svojih stavova. Volio je te tzv. verbalne filozofske sukobe u kojima bi uvijek bio pobjednik.

Jedne večeri imali smo koncert u blizini Opuzena. Mala sportska dvorana bila je dupkom puna, negdje oko 2000 ljudi. Vani je ostalo barem za još četiri takva koncerta.

Po običaju, Vice želi da koncert kasni barem 10 do 15 minuta.

Stojim pored njega iza pozornice, vidim mu po izrazu lica da je nešto ljut. Opet nešto analizira, a njegove analize nikada ne završe dobro.

"Vidim da niste nešto dobre volje", upitao sam ga oprezno, "tko vas ljuti, samo prstom pokažite pa da to odmah riješimo?" – kroz šalu sam mu rekao.

Pokazuje prstom prema publici.

"Vidiš li, Erneste, ovu koreografiju? Ustaške zastave. To su iskompleksirane nakaze! Došli su na moj koncert da bi drugima pokazali tko su. Došli su da svi vide njihovu odanost domovini jer misle da se tako voli Hrvatska. Gdje su se skrivali sve ove godine dok mene nije bilo? Razmišljam hoću li se uopće večeras popeti na binu."

Poznavajući njegov temperament, znao sam da je vrijeme da ga pokušam smiriti. On je doista bio spreman okrenuti se i otići, i to nije bio blef.

On, koji je dva desetljeća toj istoj publici bio sinonim za naglašeno "hrvatstvo i domoljublje", a koja ga je te večeri došla bezrezervno podržati i slaviti kao Boga, osjećao je prema njima gađenje.

Desnim kažiprstom podižem lijevo staklo naočala (namjerno malo teatralnije, da on vidi, to ga uvijek nasmije), i kažem mu u nadi da ću spasiti stvar:

"Ma što vas briga. Bolje bi bilo da izađete na binu i odradite svoj koncert, a ako vas netko naljuti, nikad nije kasno da ga izbacite iz dvorane."

Nisam ni slutio da sam mu dao ideju.

Mahnuo je bendu da krene na binu.

Uvijek isti koncept – prvo dvije, tri pjesme grupa svira sama, a onda njegova najava. Uglavnom je za taj dio bio zadužen Branko Uvodić.

Nakon najave, Vice se uz široki osmijeh, raširenih ruku, penje na binu i u stilu "EVO MENEEEEE", uvijek ista prva pjesma: "TVOJA ZEMLJA".

Delirij u publici, sve se znalo unaprijed. Isprobano i režirano stotine puta.

Publika doslovno vrišti dok traje intro... ALI!!! (NE DOK ON PJEVA) TADA SE NE SMIJE ČUTI NIŠTA OSIM NJEGA, tek kad pjesma završi, može aplauz. To voli i traži. Naravno da te pojedinosti publika nije mogla znati.

I tako koncert ide tijekom koji on nameće. Manipulira publikom vrhunski... kada krene njegovo pjevanje, rukom daje gestu da želi tišinu.

Svi slušaju neverbalne zapovijedi glavnog protagoniste... Svi osim jednog krupnog lika, koji ne sjedi na stolici, već stoji pokraj bine i maše s ogromnom zastavom i šahovnicom s prvim bijelim poljem, Vici pred nosom, nekoliko metara dalje.

(MALA DIGRESIJA: Kazališni način praćenja koncerta, uz obavezno sjedenje, bio je važan uvjet Vicina nastupa. Bez stolica nema nastupa. Nitko ne smije stajati na nogama. Nije želio cirkusku atmosferu sa zastavama i transparentima.

Usred pjesme taj visoki i krupni "zastavonoša" vikne: "ŽIVIO HRVATSKI KRALJU!!!"

"Kakva greška", rekao sam u sebi. Odmah sam znao, bit će vraga! Počinje SHOW!

Vice se uozbiljio i odmah prestao pjevati. Rukom nervozno daje znak grupi da prestanu sa sviranjem.

"Hej ti, glavonjo, kako se zoveš?", preko mikrofona se Vice obraća tom tipu, pred zabezeknutom publikom.

"Ante mi je ime, k'o i našem poglavniku!" vikne ovaj ponosno.

"Hajde, skloni tu zastavu i ne izigravaj budalu, i sjedni. Kad ja pjevam, ima da šutiš. Gdje si proveo zadnjih 20 godina dok mene nije bilo? Čiju si zastavu tada nosio, bijedniče jedan?"

Vice je lagano gubio kontrolu.

"Uvijek je meni Hrvatska u srcu bila," udara se u prsa dok mu odgovara, "nemoj ti, Vice, tako sa mnom, znaš li ti tko je moj djed bio?" odgovara mu "glavonja."

"Govno od guzice kao i ti", ljutito mu uzvrati Vice.

Nastao je tajac u publici. Svi šute, ni muha se ne čuje u zraku.

Vice je potpuno bijesan, prstom mu pokazuje put do izlaza iz dvorane.

"Kukavico, napusti dvoranu, ili ja neću pjevati!" zaderao se.

Počela su negodovanja iz publike prema ovom barjaktaru.

Publika mu je počela dovikivati: "Izađi van, Ante! Došli smo slušati Vicu, a ne tebe! Ante, izađi jer ćemo te mi izbaciti!"

Malo pomalo, Ante se približavao izlazu, dok konačno, uz vidno negodovanje, nije napustio dvoranu.

Vice je bio zadovoljan. Opet je pobijedio.

Nastavio je s koncertom kao da se ništa nije dogodilo. Osmijeh mu više nije silazio s lica.

To su bili ti njegovi mali obračuni koji su ga očito punili.

Skoro 20 godina proveo je kriomice gledajući iste te koji su mahali nekim drugim zastavama, i sada je došao trenutak da im kaže što o njima misli, a mislio je sve najgore.

Da, i to je bio Vice. Drag i plemenit, a istovremeno vrlo osebujan i okrutan prema onima koji mu iz nekog razloga nisu "sjeli".

Nije bio jednostavna osoba. Nikada nisi mogao točno znati 100% njegov stav o nekom određenom pitanju, a bilo je puno tema o kojima smo nas dvojica razgovarali.

Pitao sam ga jednom bi li ušao u politiku kad bi ga netko pozvao?

Rekao mi je: "NE NIKADA! Zvao je mene i Tuđman i Mesić, zvala me je i Savka, ali to ne dolazi u obzir! Nitko na mom imenu neće skupljati političke poene."

Puno godina poslije vidio sam da je potpuno promijenio stav, koji ga je u konačnici nesretnim slučajem i života stajao.

Takvih i sličnih anegdota bilo je pregršt.

Jednom na Visu nije htio izaći na binu dok se ne skine velika svjetleća reklama "HRVATSKA LUTRIJA", koja je bila sponzor njegovog nastupa.

Vice nije bio jeftin izvođač i organizatori su se snalazili kako su znali, ali reklame iza njegovih leđa nije smjelo biti. Patio je od nivoa pozornice i nikakve reklame nije dopuštao.

Ne trebate ni razmišljati što je dalje bilo. Koncert je kasnio skoro dva sata dok se pozornica nije dovela u stanje koje je njega zadovoljilo.

To ljeto, 1990. godine, u 90 dana imali smo 87 nastupa.

Bez ostalih troškova, samo Vice je koštao 5000 DM (netto) po nastupu.

Netko bi šutio i uzimao novac, ali ne i Vice, on je bio spreman svaki nastup dovesti u pitanje zbog nekih svojih principa, koji bi mnogima u današnje vrijeme bili potpuno banalni, ali on je bio čovjek s misijom da mijenja svijet oko sebe. Kako to nikada nikome nije uspjelo, nije ni njemu.

Ja sam iz nekog meni nepoznatog razloga dobio njegovo prešutno odobrenje i pravo da mu se smijem suprotstavljati, a da pritom ne budem izvrijeđan. Jednostavno me je na neki svoj način simpatizirao.

Jednom prilikom, dok smo se vraćali s Visa brodom (gdje je također imao koncert na rubu incidenta, i to zbog ručka s kojim nije bio zadovoljan), rekao sam mu da se ne obazire na sve što mu smeta, da jednostavno odradi posao, uzme novac i to je to... Ali Vice mi je tada rekao nešto što ću pamtiti cijeli svoj život, vrlo smireno i nekim toplim tonom:

"Vidiš, Erneste... ti si jako mlad, ali pametan si i razumjet ćeš. Ispričat ću ti nešto što vjerojatno nisam nikada nikome ispričao. Ja nikada nisam bio šovinist, a razapeli su me na križ kao najvećeg kriminalca. Imao sam prijatelje u svim krajevima one bivše države i zadnji sam koji je druge mrzio samo zato što nisu Hrvati kao ja... naprotiv, ali nisam trpio autoritete i nisam dopuštao nikome da mi nameće svoje stavove. To je bilo vrijeme kada nisi smio isticati svoju nacionalnu pripadnost. U Krapini na festivalu sam na nošnji nosio vrpcu sa hrvatskom zastavom i organizatori su tražili od mene da je samo okrenem pa da bude jugoslavenska, jer će doći Tito gledati festival. Odbio sam, nisam htio. Ja sam svjesno, znajući da me to može skupo stajati, naglašavao i svojim odijevanjem i svojim govorima na pozornici, sve ono što 'oni gore' na vlasti nisu htjeli čuti. To je bio moj bunt i način da im se suprotstavim. Bio sam popularan, mlad, lijep... sve što možeš poželjeti, ali moj ponos nije dopuštao da pjevam kako drugi sviraju. Sve što sam imao stavio sam na kocku i izgubio, ali nije mi žao. Iz ove perspektive gledajući to je možda bilo glupo, ali to sam ja. Kako onda, tako i danas. Kada je većina poltrona Hrvatsku pretvorila u bolesnu nacionalističku farsu, ja sam sada protiv njih. Jedan ću ti savjet dati; ako želiš živjeti mirno, ne idi mojim stopama, ali onda prihvati da ćeš postati dio ove amorfne mase, a ako se odlučiš ići mojim putem, neće ti biti lako, ali ćeš biti jedinstven, unikatan i osamljen. Ja bih ti preporučio da pronađeš neki svoj put, neku svoju stazu."

Nisam mu ništa odgovorio. Šutjeli smo dalje cijelim putem do Splita.

Sutra nas je opet čekao koncert u Varaždinu, pa Karlovcu, Zagrebu, Novoj Gradiški, Komolcu, Dubrovniku...

To je bilo jedno ludo ljeto u kojem sam kao 22-godišnjak naučio mnogo toga od čovjeka koji je obilježio jedan mali, ali važan period mog života.

Veliku pjevačku karijeru Vice je započeo na "Opatijskom festivalu" 1959. godine s pjesmom "Mirno teku rijeke", dva puta predstavljao Jugoslaviju na pjesmi Eurovizije, u Londonu 1963., i u Napulju 1965., pobjeđivao na svim najpoznatijim festivalima, od Splitskog gdje je u 6 godina pobijedio čak 5 puta, pa do Zagreba, Opatije i Krapine gdje je uglavnom stalno pobjeđivao.

Jako je bio ponosan na svoju obitelj. Najčešće je spominjao svoju kćerku Ivanu i suprugu Dijanu Bulat Vukov. Bio im je iznimno privržen. O sinu Emilu nije skoro nikada pričao, ali znam da je bio jako ponosan na njegovu uspješnu pijanističku karijeru.

I sada, za kraj ove priče, vratit ću se na početak ovog teksta, kada je na moje pitanje bi li ikada ušao u politiku ako bi ga zvali, rekao: 'NIKADA!'

Čini se da se Vice ipak negdje tijekom vremena predomislio, pa je 2003. godine, na listi SDP-a (pravne sljednice Saveza komunista Hrvatske, koja ga je dva desetljeća progonila i zabranjivala), izabran za zastupnika u Hrvatski sabor.

Nažalost, bio je tamo samo dvije godine.

Dana 17. studenoga 2005. godine, silazeći s jedne od sjednica, spotaknuo se o stari i dotrajali tapet saborskog stubišta te udario glavom u stepenicu, zadobivši teške ozljede glave od kojih se nikada nije oporavio.

Nakon operacije, upao je u tzv. vigilnu komu, u kojoj je ostao sve do smrti 24. rujna 2008. godine.

Ova kratka priča samo malim dijelom opisuje Vicu Vukova, i to isključivo iz kuta iz kojeg sam ga ja poznavao, stoga dopuštam mogućnost da ga je netko drugačije vidio i doživio.

Vice je bio prekompleksna 'pojava' da bi se kroz jednu 'malu' priču objasnio.

Ali ono što je meni važno i u što duboko vjerujem, a mislim da ga je trajno i nepotrebno obilježilo, a nije trebalo: VICE VUKOV NIJE BIO ŠOVINIST.

EP