"GUSARSKA AVANTURA"

Kako li je samo lijepo kada se tek rodiš. Potpuno siromaštvo i potpuna sloboda. Nema love, nema žena, nema alkohola. Nema ničega što bi te moglo uništiti. Ni ne znaš da postojiš. San svakog ozbiljnog pijanca. Sam si i blagoslovljen u svojoj samoći. Brige nemaju mjesta u tvojoj bezbrižnosti. Početak života za poželjeti. Čarolija. Nedostatak svake žudnje, strasti i pohote. Potpuna sloboda. Kad nemaš ništa, nitko ti ništa ne može uzesti.

Kako li je lijepo dok još sereš u pelene. Svi se raduju svakom tvom novom govnu, čak ga analiziraju i analitički komentiraju, a ti sereš, i sereš, i sereš, i svi su oko tebe veseli i sretni.

S vremenom se otvaraju velika vrata prokletog odrastanja. Svijet "odraslih". Ni ne znaš da postoji, ali osjećaš da se takvo neko sranje mora negdje skrivati.

Ležiš i čekaš da dođe to zlo što će ti sve pokvariti i obezvrijediti. Uništiti onaj beskrajan Božji dar predivne nemoći.

Ušao sam u svijet odraslih.

Živim u kvartu gdje dječaci brzo žele postati muškarci, a djevjočice žene. Ali to su zapravo preuranjeni, iskrivljeni oblici mutacije koja nastaje kao želja za bržim bijegom iz djetinjstva.

Moja ekipa je najluđa i najhrabrija. Nas troje: Matko, Denis i ja, nerazdvojni "divljaci" iz škole, krećemo u prve prave životne avanture.

Propušili smo u šestom, napili se u sedmom razredu.

Za koji mjesec krećemo u osmi. Ljeto je. Vrijeme je da raspizdimo doživljaje.

Nemamo love ni za cigare, ni za cugu. Ali ima mnogo trgovina. Ulaziš i mazneš bocu žestije koja je najbliža izlaznim vratima. Nema kriterija, nema straha.

Jedna boca za nas tri idiota je dovoljna za početak samodestrukcije. Poslije prve uzimaš sve što ti dođe pod ruku, bilo potrebno ili ne. Nebitno.

Da pojasnim, mi nismo ni lopovi, ni propalice. Mi smo samo djeca koju privlači opasnost, znatiželja, buran život prepun nepredviđenih situacija.

S vremenom nam se priključuje i Martina. Cura iz moje ulice. Otac joj je neka važna čunka u političkim krugovima. Kažu neki da je opasan lik.

Ni sam više ne znam kako je došla do nas, ali se sjećam da nam je prva prišla. Poprilično se slobodno oblačila za svojih tek napunjenih šesnaest godina.

Dugonoga plavuša. Za poželit. Imala je nasmijane, čarobne oči. Dvije godine starija od nas. Zrelija barem četiri, ali sličnih životnih svjetonazora. Opaljena kao i mi. Postala je važan i neizostavan dio naše ekipe. Od malih nogu nisam bio ravnodušan prema njoj, ali zaljubljenost nisam osjećao.

Na sve je uvijek spremna, i rado bude pri ruci u trenucima "dječje mašte" i fantazija. Ta mala frajerica dobro će nam doći. 

Stara, napuštena zgrada "Gusara" na Matejuški postaje naše svakodnevno okupljalište.

Već godinama stoji tamo derutna, napuštena i idealno je mjesto za razne perverzije. Tu se prave naši prvi veliki planovi.

Na starim, opasno ispucanim drvenim gredama događaju se prva ljubavna iskustva.

Dok smo se svakodnevno zajebavali na tom napuštenom mjestu, osjećao sam kako se približavamo distopiji svijeta odraslih, gdje su sloboda i nevinost zamijenjeni opasnostima i iskušenjima, ali mi smo se samo trudili veselo "ubiti" dan. 

Martina je bila ravnopravan član naše udružene četvorke kojoj smo čak i provokativno ime dali: "MUP"-  "Mangupski Udruženi Poduhvati".

Bez nekih psiholoških priprema, dan nakon njenog dolaska "u naš svijet" sam joj predložio da nam za početak pokaže sise.

"Da se bolje zbližimo i upoznamo. Ne smije među nama biti tajni", rekao sam joj potpuno ležerno.

"Je li da vam ih pokažem, ili da ih dirate?", upitala je tako smireno kao da se ne radi o njoj.

Pomalo me zatekla.

"Paaa, Jedan da te dira, a druga dvojica gledaju".

"Samo ti ili svi?", upitala me zagonetnim, i provokativnim smješkom.

"Šta ja ili svi, nisam te razumio?"

"Pa tko bi me dirao?", bila je direktna.

Predložio sam izbor demokratskom metodom: BIM-BAM-BOM.

"Ma ne, to rade samo djeca. Imam prijedlog", rekla je, "bacajte kamenčić u more, tko ga najdalje baci, taj me može dirati".

Svi smo oduševljeno prihvatili prijedlog. Bilo je mnogo odronulog kamenja s polusrušene, ali divne, stare ruševine "Gusara".

Odlučila je da sama izabere kamenje za svakoga od nas.

Ta tri kamena birala je sigurno desetak minuta. Bilo je nečeg ritualnog i izazovnog u njenom ponašanju, a mi smo je samo gledali i čekali. Onako muški opušteno.

Kad je konačno svršila, prišla je i svakom od nas troje dala po jedan.

Neki su bili malo veći, neki su bili nešto teži.

Obuzeti mislima onog što slijedi, nitko ih nije ni gledao ni analizirao. Samo ih je primio.

Osjetio sam kako mi je dala najlakši, gotovo kao da mi se ruga.

Što mi je htjela time reći? Da sam slab, da nisam dorastao ostalima? Ili me možda upravo tako izabrala?

Srce mi je udaralo u ritmu tih pitanja. Sada taj kamen, lagan kao pero, težio je tonu u mojoj ruci.

Znala se postaviti. Ona je odabrala pravila: Ne smijete hvatati zalet. Ne smijete licima iskazivati nikakvu grimasu, niti ispustiti bilo kakav zvuk prilikom izbačaja.

Djelovala mi je kao netko kome ovo nije prva igra na sličnu temu, ali tomu nisam tada pridavao važnosti.

Stali smo na rub obale. Leđima okrenuti Rivi. Ona je bila vrhovni sudac, "Capo dei Capi".

"Ja ću proglasiti pobjednika," rekla je s osmijehom koji me je još više zbunio. Oči su joj nekako veselo zasvijetlile i zadržale na meni malo duže nego što je možda radi drugih trebalo.

Iskreno, prvi put sam osjetio tremu. To je i za mene bilo prvo takvo iskustvo. 

"Prvi baca Matko, drugi Denis... a ti si posljednji."

Osjetio sam kako svi pogledi padaju na mene. Kao da više i nije bilo bitno tko će zapravo pobijediti – bilo je važno kako ću baciti taj prokleti komadić zida zgrade starog 'Gusara" u more.

Taj lagani kamen u mojoj ruci nije bio samo kamen. Bilo je to breme moje neočekivane nesigurnosti.

Kako su sekunde promicale, sve sam se više pitao jesam li dovoljno dobar za njene sise? A ona, s osmijehom prave manipulatorice, drži među prstićima moju sudbinu kao dobitni listić lutrije. Osjetio sam da sam se naglo počeo zaljubljivati u tu vragolanku.

Razmišljam: "Matko je manji i slabiji neće baciti dalje od mene, Denis bi ga mogao dosta daleko odbaciti, ali njegov kamen mi djeluje veći i teži... što ako je netko drugi bude... ako bacim najkraće, ako se osramotim, ako ja ne budem izabran, ako više ni ne budem nikada imao prilike? 

Pogledavam krišom njeno savršeno nježno tijelo i razmišljam... ŠTO AKO...?

Sjela je na provu jedne stare zeleno-plave gajete. Noge je sklopila u slovo X.

Mi smo stali na startne pozicije i čekali njen znak.

"Brojim do tri... kada kažem četiri Matko baca prvi kamen, zatim odmah nastavljam na pet kada baca Denis, a na šest bacaš ti ljubavi", pogleda me sa zajebanim smješkom, "Po krugovima na moru ću znati tko je najdalje bacio. Nagrada se dodjeljuje pobjedniku odmah nakon natjecanja. Može?".

Matko i Denis su se pogledali nekako ranjivo. Očito su hormoni podivljali. Ovakav ulog još nisu imali, ali ono "ljubavi" upućeno meni ih je očito jako dekoncentriralo.

Klimnuli smo glavom kao znak da se slažemo.

Nisam se uspio ni snaći, a ona je već počela sa brojanjem: "1,2,3..."

...4

Matko je bacio prvi. Očito je još razmišljao o onoj rečenici koju je uputila meni tako da mu je kamen nekako skliznuo iz ruke i nije ga bacio više od nekoliko metara....

...5

Zamahnuo je Denis i kamen je odletio prilično daleko. Skočio je u zrak od sreće, stisnuo šaku pobjednički, misleći da je osigurao pobjedu.

...6

Ja sam bacio što sam jače mogao, ali mislim da je odletio nešto kraće od Denisovog.

Još su svi krugovi bili vidljivi na moru. Denis je bacio možda pola metra dalje.

Mala slatka lažljivica je veselo skočila i viknula:

"Bravo, imamo pobjednika", prišla je meni, zagrlila me i rekla, čestitam.

Zbunio sam se, sa kojom li lakoćom samo laže, ali nisam se bunio.

Denis je poludio, glas mu je bio oštar i ljutit:

"Ja sam najdalje bacio, o čemu ti Martina pričaš?", grmio je i urlao na nju. Oči su mu suzile a glas drhtao. "Pogledaj krugove na moru! Ti sereš i lažeš! Pokaži mi sise mala kurvo!", bilo je nečega dubljeg u njegovoj reakciji, ne samo poraz u igri."

"Denise, pravila su jasna," rekla mu je tiho i smireno, a njen osmijeh prema njemu sada je izgledao još podmukliji.

"Pobjednik je odlučen, a krugovi... pa, nestali su. More je preuzelo riječ. Dobro sam sve vidjela", izgovorila je pomalo ironično.

Prišla mi je polako, zagrlila me, a ja sam u trenutku osjetio kao da mi srce preskače. 

Matko je jedva skrivao suze, a Denis je gorio od bijesa. Lice mu je bilo crveno i užareno. Viče da odlazi, da više ne želi biti dio ove proklete ekipe.

Ali, sva ta buka nestajala je u ušima u trenutku kad su njezine ruke obuhvatile moj struk. 

Pobjednik? Jesam li stvarno pobjednik?  Bio sam presretan, ali nisam bio siguran što to zapravo sada znači?

Denis je demonstartivno otišao. Vikao je dok se udaljavao, ali ga nisam ništa razumio. Znao sam da je ovo vjerojatno kraj naših druženja.

Matko je nekako tužno stajao po strani naslonjen na zid, bilo mi ga je žao.

Šapnula mi je na uho i namignula: "Dođi po svoju nagradu."

Matko se nije pomaknuo ni jednog trenutka. Imao sam osjećaj da ga je strašno pogodio poraz.

Uhvatila me nježno za ruku i povela u napola srušenu zgradu. Nikoga tu nije bilo. Zgrada je bila u vrlo opasnom stanju.

Kada smo ušli, osjetio sam nešto više od pobjede. Bilo je to neko unutarnje upozorenje, da neki dobici dolaze s visokom cijenom, ali koju ja još ne razumijem.

Martina je očito bila emocionalno puno zrelija od nas. Školovana manipulatorica.

"Što ćemo sada raditi?", upitao sam je pomalo uplašeno.

Nikada gluplje se nisam osjećao kao tog trenutka.

"Igrati ćemo se mame i tate budalo mala".

Počela se smijati kao luda. Predivan ženski osmijeh moram priznati, ali ja sam mislio da ću propasti u zemlju.

Ušli smo u jednu prostoriju koja je bila puna nekakvih starih limenki piva, boca i prezervativa. Iz zidova su virile neke zahrđale žice. Nije bila previše osvijetljena, tek onoliko koliko je dolazilo od starog razbijenog prozora koji je gledao na more.

Rekao sam joj: "Vidi Martina, vidi se u daljini Šolta!"

"O čemu ti pričaš? Pa sjedni onda kraj prozora i gledaj Šoltu, a ja da zovnem Denisa? Što misliš?"

Shvatio sam da zapravo tražim način da se smirim. Ispao sam budala.

"Ma ne, želim tebe ljubavi", prvi put sam joj to rekao direktno.

Svidjelo joj se. Poljubila me je i skinula je majicu sa takvom lakoćom kao da skida ogrlicu sa vrata.

Prizor koji sigurno nikada neću zaboraviti. Njeno već potpuno izgrađeno prelijepo žensko tijelo bio je taj dobitni listić na Lotu. Svjetlost koja je dolazila kroz razbijeni prozor obasjala je njezinu figuru, otkrivajući istovremeno njenu nevinost i mladost koju je tada nosila u sebi. 

Proveli smo tu nekih pola sata. Do kraja nismo otišli, ali ne ulazeći u detalje, želim reći samo; bilo je lijepo.

Nakon što smo ritualno zapalili po cigaru, izašli smo vani. Matko je još bio na istom mjestu gdje je bio i pola sata prije. Spuštene glave prema podu, nepomičan i očito razočaran.

Zazvao sam ga nekako tiho i prijateljski, ali me nije ni pogledao.

Nas dvoje smo zagrljeni krenuli dalje prema Rivi. Od tog dana smo i službeno bili u vezi.

Moram priznati da su pet mjeseci koje smo proveli zajedno bili jako turbulentni. Svađali smo se jako i često.

Bila je preslobodna u kontaktima sa muškarcima, a ja sam bio ludo zaljubljen i bolesno ljubomoran.

Primjetio sam da je često znala pobjeći mislima negdje daleko. Kao da bi na trenutke izgubila veselje života, ali brzo bi se vraćala. Nikada nisam uspio shvatiti njenu misterioznu promjenu raspoloženja.

Naša ekipa se nikada više nije zajedno sastala. Ostali smo samo ja i ona.

Martina je imala mnogo raznih kontakata sa prijateljima i prijateljicama sličnog profila kao i nas troje prije njenog dolaska. Znala im je detaljno pričati o našem odnosu. Dosta toga je izmišljala i dodavala.

Ja to nisam podržavao jer sam se bojao za našu vezu. Ipak smo oboje još bili samo djeca.

Jednog dana kad sam stigao u školu, nastavnica mi je rekla da moram u direktora, jer me želi vidjeti. Osjećao sam da je nešto što bi moglo sve pokvariti.

Uglavnom, otac moje djevojke me je prijavio nadležnim organima škole.

Moja djevojčica se "hvalila" kome je stigla, pogotovo prijateljicama: "Danas sam ga primila, bilo je super, znaš kako ti je to dobro....". 

Ova je rekla drugoj. Druga trećoj. A trećoj je otac bio kum njenog oca iz prvog braka. Zamršeno do boli.

Kao i sve lažno prepričane priče, pola važi-pola u vodu baci.

Ispalo je da smo joj svi u ekipi barem jednom zabili gol, a utakmica je zapravo završila 1:0.

Tog trenutka se konačno i zauvijek završila naša "gusarska" avantura. 

A taman sam se počeo skulirati. Druga osoba. Čak sam se i dječačkih poroka ostavio. Konačan razlaz od nje me je vratio dublje nego sam bio.

Nastavljam odrastanje uglavnom po inerciji. Nema tu pameti, nema pravila, nema logike. Živio sam sa svojim traumama, jer sam je još u sebi jako volio.

Prolazile su godine. Zavšetak osnovne, izostanci u srednjoj. Slijedili su besmisleni i fenomenalni životni zapleti.

Organizirane tuča pred koncerte na Gripama. Suprotna strana uvijek pomno odabrana; udri koga stigneš i bježi. Ima logike ha?

Na trim stazi na Marjanu, zajebavam rekreativce što trče u potrazi za zdravim životom. Stavljam pet cigareta među zube i trčkaram pored njih. Kašljem i smijem im se u facu, usput im pederski mrdam guzicama. Jednom sam umalo dobio po pički.

Bilo je tu svega još što ne trpi kratka pristojna forma, ali tako je to trajalo još nekih godinu dana, a onda mi se opet dogodila nova ljubav.

Sedam godina idealne veze. Opet ostvarenje nekog bajkovitog života.

I opet, krah. Ali nema kajanja. Život ide tim nekim svojim putem i ne pita nas što mi želimo.

Uglavnom, često vidim tu moju ljepoticu sa Matejuške kako šeta djecu gradom s tim njenim bogatim šmokljanom, vozi skupi automobil, i znam – nije to stvar ljubavi, to je samo još jedna laž. Kao onaj kamen koji ne baciš dovoljno daleko, a ipak pobijediš.

Vidim joj u očima da ga vara, možda griješim, možda to i priželjkujem, možda sam samo ljubomoran što nisam ja taj netko njen?

Nekad smo bili djeca, i novac nam nije trebao. Novac nikome ne donosi sreću, možda samo neku malu sigurnost.

U svijetu gdje su svi pobjednici, tko uopće nosi medalju najboljeg? Možda samo oni koji znaju kako baciti kamen dalje.

Ipak, jednom će se na sve nas spustiti ogromna turobna tišina i mrak, i ništa što je bilo, vise bitno biti neće. Ali sve dok dišemo, mi prkosimo prolaznosti koja će nas jednom potpuno zbrisati.

Svi naši tragovi koje smo ostavljali misleći da će vječno trajati, zauvijek će nestati.

Konačno, život je poput vjetra nad pustim morem gdje koncentrični krugovi koje ostavljamo brzo i zauvijek nestaju.

EP

...............................................

*Any resemblance to actual persons, living or dead, is purely coincidental.