POSLJEDNJE PISMO MOME OCU „UMALO DA NE DOĐEM NA TVOJ SPROVOD“


Znaš TATA, čekao sam da prođe ponoć, da prođe sprovod, pa da ti napišem ovo pismo koje ću objaviti danas na svom FB profilu. Nemam drugačije mogućnosti nego da ga negdje „gore“ pročitaš, ako to „gore“ uopće postoji?

Jučer si otišao kod moje sestre, a tvoje kćerke Gorane. Sada ste ponovno skupa. Prvi put od njene smrti otvorena je ta teška kamena ploča i nije mi bilo lako pogledati taj ponor, kad sam ti bacio ružu na lijes.

Ti i moja mater ste tu grobnicu kupili tom tužnom prigodom 1980. godine.

A gdje ćeš veće tuge kad roditelj kupuje grobnicu da bi sahranio dijete. Kroz teške si životne situacije hrabro i uspravno u životu prolazio i nije ti bilo lako. Nikada nisam razmišljao o tome tko će biti prvi slijedeći. Groblja i sprovode općenito ne volim i izbjegavam ih. Umalo nisam izbjegao i tvoj pogreb, reći ću ti u daljnjem tekstu i ZAŠTO.

Znaš TATA, ja i Ti smo imali jedan super skladan i lijep zajednički život prvih 25 godina života, istina znajući tebe i Ti mene, (dvije burne južnjačke naravi) imali smo manjih i  većih verbalnih prepirki, po principu OTAC-SIN, razlika u godinama, tvoja mudrost i iskustvo, moj mladenački bunt, ponekad radikalni i ishitreni potezi sa kojima si se ti znao ponekad i složiti, ali uglavnom ne… jer ti si bio više za onaj sistem „neka vali gingolaju naše barke“, pjesme našeg prijatelja Marka Demichelia

Sve u svemu uobičajeno, ništa što se ne događa i u tuđim kućama iza 4 zida.

Nakon razvoda sa mojom majkom 1989., vrlo brzo si se odlučio na novi život, sa drugom ženom, u čemu sam te ja maksimalno podržao, ne želeći da ostaneš sam i da starost dočekaš tužan i željan još neke ljubavi. Ti to znaš vrlo dobro… pitao si me čak i što ja mislim o tome, i jeli te podržavam u toj odluci, i ja sam ti rekao:

„Tata, naravno da meni to ne smeta, radi sve ono što misliš da će te usrećiti. Ako si sretan TI, i ja ću biti“

Da ne bih sad pisao „Markove konake“ i da pišem na široko bez da dotaknem suštinu, prisjetit ću te da je tvoja druga žena došla u naš stan sa svojim sinom mislim 1991. godine, i oboje smo ih prihvatili objeručke, maksimalno dobro i dobrodošlo. Malo poslije se rodio i vaš zajednički drugi sin, i sam znaš koliko sam ga volio, jer kako svoju sestru nisam uspio imati, želio sam imati brata (braću). 

Nedugo poslije ja sam odlučio, i otišao živjeti u podstanare, razloge neću detaljno pričati ovom prilikom, ali neke su mi osobe svojim pogledima i ponašanjima fino dali do znanja da je kuća postala pretijesna.

Otišao sam i nastavio sam sa svojom majkom živjeti u podstanarskoj sobi slijedećih 5 godina, i napustio sam stan koji ste ti i moja majka teškim trudom i radom zaradili.

Iako je taj stan bio svakodnevno prepun nekih novih ljudi, neke nove šire i uže tuđe rodbine koje ja nisam poznavao, primijetio sam da sam počeo biti smetnja, što bi mi u Splitu rekli „livo smetalo“. Dolazio sam i dalje često kod tebe mada se nisam baš ugodno osjećao. Povremeno na ručak sa svojom ženom, a kasnije kad se rodila moja kćer, i sa tvojom unukom Nikolinom.

Kako sam volio fotografiju i video, bio sam glavni snimatelj svih rođendana oboje braće. Prvi dan vrtića, prvi dan škole.

Duji sam poklonio uviđajući njegov talent za muziku njegovu prvu Yamaha gitaru, koju je obožavao.

Bio sam sretan što ulazi u svijet nota u kojima sam ja tada bio već duboko zagazio. Dakle, nije bilo animoziteta ni bilo čega drugog, dapače, unatoč tome što više nismo živjeli pod istim krovom.

Kako su godine prolazile naši susreti su iz nekog razloga počeli biti više formalni „kao red je da nas se pozove“ na neke važne događaje, a ne iz razloga što je to bila nečija želja. Ne mislim tata na tebe, tvoja je želja bila i vidio sam ti to u očima… ali… očito TATA samo tvoja. Ja ti inače, a to si dobro znao, čitam iz očiju kao iz knjige.

Preskočit ću 2 desetljeća da ne napišem od ovog pisma knjigu, i doći ću negdje na 2012. godinu.

Počeli smo se često razilaziti po mnogim pitanjima. Često su se naši dobronamjerni pozivi završavali prekidanjem telefonske veze. Bilo je perioda da se ne čujemo i po dva tjedna, pa onda opet neki mir, pa onda opet neki slučaj i tko zna što već.

Postao si nervozan, razdražljiv… ljudi koji te nisu poznavali ne mogu ovu rečenicu povezati sa tvojim smirenim radijskim glasom kojeg su svi obožavali u eteru, ali tako je bilo, ti to znaš. Priznajem, nisam ni ja više bio „mali od kužine“ pa sam ti znao jednako uzvratiti… iako sa ipak velikom dozom poštovanja, ali znao sam dobro zagrmiti.

Zbrojio sam 2+2, a i insajderi iz tvoje kuće koji ti jučer nisu bili na sprovodu su mi u nekim „zamotuljcima i celofanu“ davali informacije da si bio podmuklo indoktriniran:

„Pa kako ga nije sram“, „Pa što on misli tko je“ itd… Naravno boljelo te što to slušaš, nisi se htio suprotstavljati jer si mislio da ti to govore zato da bi tebe zaštitili.

Naravno, perfidna je to utakmica bila. Htjeli su jedinog aktera koji osim tebe može još nešto u toj kući reći izbaciti iz igre zauvijek. Ti to nisi htio, znao si se i suprotstaviti, tako su mi „ti neki“ pričali, ali godine, lagano i tvoje zdravstveno stanje stvorilo je s vremenom nekakav revolt kod tebe, jer bilo ti je savjetovano:

„Imaš ti nas, mi smo tu uz tebe, tko će tebi pomoći kad ti bude teško… Odjebi ga“, i negdje periferno si ih poslušao, a unutra u srcu si me volio kao i uvijek, uostalom kao i ja TEBE.

Dogodila se 2018. godina i tada smo se našli kod mene u stanu. Pošto si uglavnom, iako rijetko dolazio kod mene, i taj put došao si sam.

Tada smo pričali ja i Ti o nekim ozbiljnim stvarima, o kojima neću u detalje, jer iako nisu zaslužili da ih štitim, neću ovdje pred svima pričati detaljno o tome, a najviše da tebe zaštitim, ali sada je došlo vrijeme da to učinim na mjestu gdje su za to nadležne institucije.

Dakle, sjedili smo za stolom, Nikolina tvoja unuka od već 21 godine, sjedila je na kauču između nas, i tada si iziritiran jednim mojim usputnim pitanjem počeo vikati na mene, promijenio si izraz lica u jedan izraz koji do tada u životu nisam kod tebe vidio, i priznao mi da si me lagao za jednu VELIKU (životnu stvar) zadnjih skoro 30 godina. Zbog te laži ja sam svoju majku osuđivao ta tri desetljeća.

Shvativši ozbiljnost tvoje izjave, ubrzo si se digao i otišao. Ja mjesecima nisam sebi mogao doći. Neko vrijeme naši su telefoni bili gluhi, ali sa vremenom počeli smo se čuti ponekad, mislim više kurtoazno. Ne znam jesi li svojoj supruzi to ispričao kada si došao kući, ali i njeni kontakti sa nama su potpuno nestali. Prilično simptomatično.

Prije dvije godine javio si mi da si bolestan; srce, problemi sa venama i što li sve već ne, i rekao si mi da bi me želio vidjeti. Mislio si da je kraj. Rekao sam: „naravno da ću doći, ali te molim da budeš kući sam jer nikoga ne želim vidjeti, želim sa tobom biti nasamo.“ 

Došao sam, pričali smo o svemu pomalo, odmah si mi počeo prigovarati mali milijun stvari, po običaju, ali to si bio ti, ustvari to smo bili mi. NIŠTA NOVO.

Nakon nekih 2 sata otišao sam, i moj je zaključak bio da nisi ti još blizu kraja, i da si me želio samo vidjeti… uostalom kao i ja tebe.

Još smo se čuli i vidjeli dosta puta… Par puta u „Dvornikovim dvorima“, zatim u kafiću Dioklecijan u Getu (pod prozorom naše stare špajize), i rekao si mi da za naš susret nitko ne treba znati, što mi je bilo čudno da mi to govoriš, ali nisam ništa komentirao, jer sam shvaćao odakle vjetar puše.

Prije nekih godinu i nešto si me nazvao i pitao zašto sam tako puno smršavio, rekao sam ti da dosta radim i da se ne trebaš bojati, da nisam bolestan. Ti si mi na to samo kratko odgovorio: „Drago mi čut'“

Kući si njima selektirano davao informacije o našim viđanjima i našim kontaktima. Naravno, to je tužno, ali kako je, tako je.

Eto, naši su TATA telefoni od tada utihnuli potpuno.

Žao mi je što se nismo vidjeli zadnjih godinu dana.

Na dan tvoje smrti, zvala me tvoja žena, obavijestila me da si umro. Kao „ucviljena“ supruga i majka imala je potrebu da me najgnjusnijim lažima izvrijeđa, prvo u tom razgovoru, a zatim i u SMS poruci nakon nekoliko minuta, poruku čuvam kao dokaz. Priznajem, ostao sam bez teksta.

Sutradan sam joj poslao poruku mogu li kako pomoći oko organizacije tvog posljednjeg ispraćaja?

ODGOVORILA MI JE /citirati ću samo dio, a cijelu poruku ću danas predati policiji/:

„NE TREBA NIŠTA. GORO JE MENE I PRAVNO ZADUŽIJA DA SE POBRINEM ZA NJEGOVE ŽELJE, A JEDNA OD NJIH JE DA ORGANIZIRAM POGREB. NJEGOVE ŽELJE NISU UKLJUČIVALE TEBE… TERMIN POGREBA ĆEŠ SAZNATI U OSMRTNICI… NE ZOVI ME I NE UZNEMIRAVAJ“ 

To je bio 12. kolovoz (dan poslije tvoje smrti). Nisam htio praviti scene radi TEBE. Prešutio sam taj bezobrazluk i nisam ništa odgovorio. Tvoj najstariji sin iz novina treba saznati datum i sat pogreba koji ona organizira.

Tri dana poslije sam joj opet poslao poruku i pristojno sam joj se obratio i zamolio je da mi odgovori na dva pitanja.

OPET ĆU CITIRAT:

„Gordana, vrlo pristojno se obraćam i molim isti takav odgovor na dva jednostavna pitanja:

1. Jeli moj otac napismeno negdje službeno ili neslužbeno izrazio želju da mu ja ne dođem na sprovod? Ako je odgovor DA, ja neću doći i poštovati ću njegovu želju.

2. Jeli moj otac na isti takav način tražio da moje ime ne bude u njegovoj obiteljskoj osmrtnici, ili je to vaša samostalna odluka?

Tražim da mi odgovorite pristojno bez velikih obrazloženja. Ako je odgovor pozitivan tražiti ću naknadno kada prođe sutrašnji pokop od nadležnih organa taj dokument na uvid.“

Ništa mi nije odgovorila, tek sam tada shvatio da je ona stajala iza sve te svinjarije. Nanijela mi je tešku psihičku bol u već bolnom i teškom emotivnom stanju. Iz tog razloga ću je tužiti i tražiti zadovoljštinu sudskim putem.

Otišao sam na sprovod sa svojom suprugom. Oprostio sam se od tebe nasamo pored lijesa u prostoriji mrtvačnice, iza one ceremonijalne prostorije. Imao sam tih par minuta sreće u cijeloj tuzi da napokon budem sam sa tobom, da ti stavim vijenac pred lijes, da ga poljubim i da ti poručim da te volim i da poljubiš sestru.

Dalje je sve poznato iz medija koji su pisali o tvom posljednjem ispraćaju.

TATA budi miran tamo negdje, ja ću se izboriti za sebe, ti znaš da ja to mogu i znam. Ne boj se, nikoga neću povrijediti ono ružno, samo ću legalnim putem tražiti zadovoljštinu koja me po Zakonu pripada. 

Da se tvoja supruga nije tako ponijela možda bi sve išlo nekim drugim mirnijim putem… ovako… žao mi je, prejak sam udarac dobio da bih oprostio.

U dvojicu sinova se za sada neću dirati ukoliko se još jednom ne dirnu u mene ili moju obitelj, a to su radili javno u medijima spominjući ničim izazvani i mene, i tvoju unuku, i tvog praunuka.

Portal za kojeg si radio zadnjih godina ću također tužiti. Namjerno i podmuklo, nanijeli su mi tešku psihičku bol, namjerno i podmuklo (DOKUMENTIRAO SAM SVE).

VOLIO SAM TE TATA I UVIJEK ĆU TE VOLJETI I BITI PONOSAN NA TEBE.

TVOJ SIN ERNEST

Split, 17. kolovoz 2023.

Primjedbe

  1. ZAISTA HITAN, EFIKASAN ČAROBNJAK DA POMOGNE DA VRATITE BIVŠEG LJUBAVNIKA I SAČUJETE VAŠ BRAK
    Zdravo svima moje ime je Rosalba, tako sam preplavljena radošću zahvaljujući dr. GURU. Muž me ostavio zbog druge žene prije nekoliko godina i bila sam jako shrvana jer mu nikad nisam učinila ništa loše, ostala sam sa svoje dvoje djece i slabo plaćenim poslom. Skoro sam odustala dok nisam vidjela svjedočanstvo na internetu o dr. GURU-u kako je pomogao tolikom broju ljudi, pa sam ga kontaktirala iznenađujuće 24 sata nakon što sam uradila ono što je doktor tražio, moj muž se vratio dan nakon čarolije preklinjanja da mu oprosti i obećao da nikad ne bih otišao. Moj muž se vratio 6 meseci i nikada nismo imali nikakvih problema, drago mi je da nisam sumnjala u dr. GURU. Sada sam siguran da i on može brzim olakšanjem riješiti sve probleme. Možete ga također kontaktirati za pomoć sada.
    E-pošta: saguruu087@gmail.com

    OdgovoriIzbriši

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

MALO SAM JEO, POMALO PIO, MNOGO SEKSA I LJUBAVNICA IMAO"

KAKO SE „RAĐALA“ ZVIJEZDA PO IMENU SEVERINA