ERNEST PELAIC (STORIES)

Kako li je samo lijepo kada se tek rodiš. Potpuno siromaštvo i potpuna sloboda. Nema love, nema žena, nema alkohola. Nema ničega što bi te moglo uništiti. Ni ne znaš da postojiš. San svakog ozbiljnog pijanca. Sam si i blagoslovljen u svojoj samoći. Brige nemaju mjesta u tvojoj bezbrižnosti. Početak života za poželjeti. Čarolija. Nedostatak svake žudnje, strasti i pohote. Potpuna sloboda. Kad nemaš ništa, nitko ti ništa ne može uzesti. Kako li je lijepo dok još sereš u pelene. Svi se raduju svakom tvom novom govnu, čak ga analiziraju i analitički komentiraju, a ti sereš, i sereš, i sereš, i svi su oko tebe veseli i sretni. S vremenom se otvaraju velika vrata prokletog odrastanja. Svijet "odraslih". Ni ne znaš da postoji, ali osjećaš da se takvo neko sranje mora negdje skrivati. Ležiš i čekaš da dođe to zlo što će ti sve pokvariti i obezvrijediti. Uništiti onaj beskrajan Božji dar predivne nemoći. Ušao sam u svijet odraslih. Živim u kvartu gdje dječaci brzo žele postati muškarc...

Često sam kao dijete s ocem odlazio na novinarske intervjue koje je radio za "Studio" i "Sarajevski svijet" s gotovo svim tada živućim "spomenicima" i velikanima bivše nam države. Odlazili smo zajedno u Zagreb, Sarajevo, Beograd, Skoplje, a putovali smo najčešće avionom ili vlakom. Posebno su mi u sjećanju ostali predivni Ljubiša Samardžić, genijalna Mira Banjac i Olivera Marković, lucidni Rade Šerbedžija, skromni Vladimir Beara i veseli Boris Dvornik. Ipak, najviše mi je u sjećanju ostao najstariji glumac u povijesti jugoslavenske kinematografije Zvonimir Rogoz, koji je tih dana sada već daleke 1987. godine proslavio svoj 100-ti rođendan. Rogoz je svoju prvu zapaženu filmsku ulogu imao još davne 1933. godine u čehoslovačkom filmu "Ekstaza", gdje je glumio ljubavnog partnera tada slavne američke glumice Hedy Lamarr. Zbog golišavih scena slavne Hedy, taj se film i danas smatra prvim mainstream erotskim ostvarenjem u povijesti svjetske kinematograf...

Sa Severinom se poznajem doslovce cijeli život, još od najranijeg djetinjstva. Išli smo zajedno u Glazbenu školu „Josip Hatze“, radio sam joj prvi demo snimak u životu, prvi aranžman, bio joj podrška na prvom pjevačkom javnom nastupu u Hotelu „Lav“ u Podstrani, tješio je kad je plakala na skalama naše škole zbog loše ocjene, smijali se kad su nam podmetnuli pornić u videoteci, a mi smo tražili predstavu "Frane Štrapalo“. U to vrijeme sam bio u vezi sa Leilom, curom koju sam nagovarao da počne pjevati, iako su mi svi iz struke govorili da ona nikada ništa neće napraviti i da je to uzaludno trošenje moga vremena. Naravno, najjači sam bio kad mi se kaže da nešto ne mogu. Logično, kasnije sam ih uspio sve demantirati, ali zašto spominjem Leilu…? Leila i Severina su počele pjevati doslovce u isto vrijeme. Na tom samom početku Leili sam bio jedina čvrsta okosnica koja je sve to skupa nekako vukla. Svakodnevno smo vježbali satima uz moj klavir i umjesto da smo se samo držali za ruke i ra...

Ovu priču pišem na svoj 55-ti rođendan, i kako god da brojke okreneš, 55-ta je tu. Da, očigledno je, neminovno prolaze godine. Sjedi mi kosa i brada, poneke manje zdravstvene tegobe onako usputne tek da se nađu rezultat su potrošnje materijala i nemirne „lude“ mladosti, i sve to pomalo doživljavam kao trijumf burnih mladenačkih dana, kao neku vrstu pobjede nad smislom života. Sjedim pred praznim bijelim papirom i počinjem pisati ovu priču koju sebično posvećujem samom SEBI. Još od ranog djetinjstva radio sam sve što sam htio i što mi je padalo na pamet, nisam nikoga i nikada pitao; smijem li, mogu li? Napravih toliko „gluposti i grešaka“ u ovih 55 da ne stane mnogima ni u 100 mirnih života, i sada kada bolje razmislim, ponosan sam na svaku minutu bez iznimke. Istini za volju, napravio sam ponešto i „pametnoga“, ali to me ne fascinira, čini me slabim, i neću se baviti sa tom stranom priče. Uostalom što je to „pametan život“? Velika je to tema i nije prikladna mom rukopisu koji je lišen ...

Znaš TATA, čekao sam da prođe ponoć, da prođe sprovod, pa da ti napišem ovo pismo koje ću objaviti danas na svom FB profilu. Nemam drugačije mogućnosti nego da ga negdje „gore“ pročitaš, ako to „gore“ uopće postoji? Jučer si otišao kod moje sestre, a tvoje kćerke Gorane. Sada ste ponovno skupa. Prvi put od njene smrti otvorena je ta teška kamena ploča i nije mi bilo lako pogledati taj ponor, kad sam ti bacio ružu na lijes. Ti i moja mater ste tu grobnicu kupili tom tužnom prigodom 1980. godine. A gdje ćeš veće tuge kad roditelj kupuje grobnicu da bi sahranio dijete. Kroz teške si životne situacije hrabro i uspravno u životu prolazio i nije ti bilo lako. Nikada nisam razmišljao o tome tko će biti prvi slijedeći. Groblja i sprovode općenito ne volim i izbjegavam ih. Umalo nisam izbjegao i tvoj pogreb, reći ću ti u daljnjem tekstu i ZAŠTO. Znaš TATA, ja i Ti smo imali jedan super skladan i lijep zajednički život prvih 25 godina života, istina znajući tebe i Ti mene, (dvije burne južnjačke...