ERNEST PELAIC (STORIES)

Kako li je samo lijepo kada se tek rodiš. Potpuno siromaštvo i potpuna sloboda. Nema love, nema žena, nema alkohola. Nema ničega što bi te moglo uništiti. Ni ne znaš da postojiš. San svakog ozbiljnog pijanca. Sam si i blagoslovljen u svojoj samoći. Brige nemaju mjesta u tvojoj bezbrižnosti. Početak života za poželjeti. Čarolija. Nedostatak svake žudnje, strasti i pohote. Potpuna sloboda. Kad nemaš ništa, nitko ti ništa ne može uzesti. Kako li je lijepo dok još sereš u pelene. Svi se raduju svakom tvom novom govnu, čak ga analiziraju i analitički komentiraju, a ti sereš, i sereš, i sereš, i svi su oko tebe veseli i sretni. S vremenom se otvaraju velika vrata prokletog odrastanja. Svijet "odraslih". Ni ne znaš da postoji, ali osjećaš da se takvo neko sranje mora negdje skrivati. Ležiš i čekaš da dođe to zlo što će ti sve pokvariti i obezvrijediti. Uništiti onaj beskrajan Božji dar predivne nemoći. Ušao sam u svijet odraslih. Živim u kvartu gdje dječaci brzo žele postati muškarc...

Često sam kao dijete s ocem odlazio na novinarske intervjue koje je radio za "Studio" i "Sarajevski svijet" s gotovo svim tada živućim "spomenicima" i velikanima bivše nam države. Odlazili smo zajedno u Zagreb, Sarajevo, Beograd, Skoplje, a putovali smo najčešće avionom ili vlakom. Posebno su mi u sjećanju ostali predivni Ljubiša Samardžić, genijalna Mira Banjac i Olivera Marković, lucidni Rade Šerbedžija, skromni Vladimir Beara i veseli Boris Dvornik. Ipak, najviše mi je u sjećanju ostao najstariji glumac u povijesti jugoslavenske kinematografije Zvonimir Rogoz, koji je tih dana sada već daleke 1987. godine proslavio svoj 100-ti rođendan. Rogoz je svoju prvu zapaženu filmsku ulogu imao još davne 1933. godine u čehoslovačkom filmu "Ekstaza", gdje je glumio ljubavnog partnera tada slavne američke glumice Hedy Lamarr. Zbog golišavih scena slavne Hedy, taj se film i danas smatra prvim mainstream erotskim ostvarenjem u povijesti svjetske kinematograf...

Sa Severinom se poznajem doslovce cijeli život, još od najranijeg djetinjstva. Išli smo zajedno u Glazbenu školu „Josip Hatze“, radio sam joj prvi demo snimak u životu, prvi aranžman, bio joj podrška na prvom pjevačkom javnom nastupu u Hotelu „Lav“ u Podstrani, tješio je kad je plakala na skalama naše škole zbog loše ocjene, smijali se kad su nam podmetnuli pornić u videoteci, a mi smo tražili predstavu "Frane Štrapalo“. U to vrijeme sam bio u vezi sa Leilom, curom koju sam nagovarao da počne pjevati, iako su mi svi iz struke govorili da ona nikada ništa neće napraviti i da je to uzaludno trošenje moga vremena. Naravno, najjači sam bio kad mi se kaže da nešto ne mogu. Logično, kasnije sam ih uspio sve demantirati, ali zašto spominjem Leilu…? Leila i Severina su počele pjevati doslovce u isto vrijeme. Na tom samom početku Leili sam bio jedina čvrsta okosnica koja je sve to skupa nekako vukla. Svakodnevno smo vježbali satima uz moj klavir i umjesto da smo se samo držali za ruke i ra...