ERNEST PELAIC (STORIES)

Subota je, 24. prosinca 2022. godine, Badnjak. Žena priprema blagdanski ručak. Kuća je puna gostiju. Na TV-u je prigodan, uobičajeno dosadan vjerski i filmski program. Kao i svake godine, uglavnom je sve isto, jeftino i profano. Tužan sam. Jučer je umro Massimo Savić. Upoznao sam ga 1983. godine u hotelu "Dubrovnik" u Zagrebu. Bio je mladi pjevač tek osnovane, tzv. "art-rock" grupe "Dorian Gray". Doživio sam neobično životno iskustvo već nakon prvih nekoliko rečenica koje sam s njim razmijenio. Susret je bio "bezvremenski", gotovo "izvanzemaljski". Massimo je jednostavno bio drugačiji od svih, neobičniji od ikoga koga sam dotad sreo u životu, i takav neobičan, a topao, ostao je do kraja svog života. Primijetio sam da uvijek u ovo božićno vrijeme odlaze "veliki i važni ljudi", a Massimo sigurno spada među takve. Njegova smrt očito me potaknula da po tko zna koji put, razmišljam o tim "velikim" filozofskim temama, o sm...

Ko je bija sritan ka ja pa da je s ponistre svoje sobe moga usrid noći gledat kako veliki Smoje i Ona pravidu krugove priko Rive, điravaju, i to sve na nekih dvadesetak metri od moje posteje ? Od Đige do Matejuške pa nazad,  i tako stotine puti. Po uru, dvi vrimena bi ih pratija u stopu, i to s glavon na kušinu, okrenut prema prozoru. Smoje je uvik priko ramena nosija nekakvu staru boršu, u ustima bi čuča španjulet, a ruke bi drža na gujici. Ona bi ga pratila i ništo mu žvelto tumačila rukan. Uvik ista slika, svaku večer, od ponoć do jedan oli dva bota. To su bili moji prvi “bliski” susreti s velikin književnikon, oli kako bi on više volija reć, publiciston. Ma da mi je bilo bit tu blizu njih pa čut o čemu to oni pričaju, ča to Ona maše rukan, ča on stalno muči a ona ka navijena govori. Mislija san; kad odrasten upoznat ću se s njin... i ja ću doli priko Rive šetat pokraj njega, raspravjat ćemo o važnin stvarima; o politici, balunu, o Malon Marinku, o librima... Ta mi se želja nika...

Ne pravi gluposti koje svi rade, napravi neku koju nitko nije. Budi ekstremna budala. Ne budi povrsan! "Ne pravi gluposti koje svi rade, napravi neku koju nitko nije. Budi ekstremna budala. Ne budi povrsan!" Tako bi otprilke trebao biti naslov ove moje kratke price, ali s obzirom da je malo predugacko za naslov, odlucio sam je nazvati: "VRUCA LJUBAVNA PRICA ZA DJECU I ODRASLE" Rano djetinjstvo i rana mladost (otprilke do neke 99-te godine zivota) idealno je vrijeme da ostvaris sve svoje najludje ideje koje ti mogu pasti na pamet, naravno shodno tvojoj dobi, pogotovo ako si kao ja urodjeno "nestasan" ili da budem konkretniji, po prirodi sklon ludostima i riziku...  svijesno vrijedjajuci lazni i prevladavajući moral svog vremena. Ali ako nisi takav po prirodi, onda nemoj niti sanjati da ces i ti jednom biti faca kao JA🖕 ili, onaj mali Mick Jagger, Keith Richards, Jim Morrison, Salvador Dali, Madonna ili recimo u novije vrijeme i sa naseg podneblja, Zare Bat...

Bio je neki blesav, suncan ljetni dan, predratna 1991. godina. Sa Mirelom (prijateljicom) sam glavinjao gradom bezciljno. Pricali smo standardne, svakodnevne teme. Uglavnom glazba i poneko kurtoazno podbadanje.Na dnu Hrvojeve ulice (u Splitu) u blizini pazara, na nekih 20-ak metara od nas pojavile su se dvije mlade cure i kretale su se u nasem smjeru. Smijale su se nesto, bile su vesele. Osim WOW figure, nisam vidio njihova lica, vise siluete. Bilo je neko kontra svijetlo, a vec sam pomalo bio i corav iako jos nisam nosio naocale. Nisam reagirao, ali kada su se priblizile na nekih 3 do 4 metra, i kad su mi oci "progledale", ugledao sam Nju. Bila je to S..., ali tada joj jos nisam znao ni ime, niti sam ista znao o njoj. Mimoisli smo se, a ja sam se naglo zaustavio i ushiceno sapnuo Mireli: "Jesi li vidjela ovu plavu duge kose?"...  "Koju?", odgovorila je pomalo nezainteresirano, "ovu sto je sada prosla, jesam, zasto?" Stajao sam ukipljen i sutio n...

Ako jednom dodje taj dan da uspijem napisati pricu BEZ imalo sjete u srcu, BEZ da mi ruka ni na trenutak ne zadrhti, BEZ da me povremeno nesto jako stegne u grlu, BEZ da osjetim da bih u svakom trenutku mogao zaplakati ili se nasmijati na ludosti koje sam radio, a zbog kojih bih se mozda trebao sramiti i presutjeti ih... NEKA ME ODMAH TVOJA RUKA ZAUSTAVI I NE DOPUSTI DA PISEM DALJE... AKO JEDNOM DODJE TAJ DAN da se upitam smijem li ispricati neke detalje; jer sto ce na to reci moje dijete, moja zena, moja majka, poznanici, rodbina sira i uza, hoce li me se stidjeti ili osuditi... znati cu da pisanje vise nije za mene. ZAMOLIT CU TE DA ME ZAUSTAVIS NA TOM PUTU I NE DOPUSTIS MI DA NASTAVIM DALJE... AKO JEDNOM DODJE TAJ DAN da uspijem ispisati rijeci, skrivajuci gdje sam sve bio, sa kim sam i koliko cesto neumjereno pio, lumpovao, koga sam sve ljubio a nisam smio ni po Bogu ni po vragu, ZAUSTAVI ME I NE DOPUSTI DA PISEM DALJE... AKO JEDNOM DODJE TAJ DAN da napisem pricu o nama dvoje koji ...