ERNEST PELAIC (STORIES)

Bilo je to 1984. godine, negdje oko 8 sati uvečer. Krenuli smo sa autobusne stanice u Sukoišanskoj na dvodnevnu ekskurziju u Zagreb. Srednja glazbena ide u posjet kulturnim znamenitostima glavnog grada Socijalističke Republike Hrvatske. Trebamo obići koncertnu dvoranu Vatroslav Lisinski, pogledati probu Zagrebačke filharmonije, obići Operu i još par pizdarija, za koje su nam rekli da će biti nezaboravno kulturno i strukovno iskustvo. Imao sam 15 godina i naravno da mi nije ni padalo na pamet da na sve te gluposti potrošim dva dana Zagreba. Ja sam imao svoj plan i svoj razlog putovanja. Dok su profesori cijelim putem u autobusu držali "visokoumne" govore o liku i djelu Vatroslava Lisinskog i Ivana pl. Zajca, ja sam na usima držao slušalice svog starog walkmana, i zatvorenih očiju putovao uz glazbu svog balkanskog Mozarta, koji je zapravo bio i jedini razlog zašto sam se i odlučio otići u Zagreb. Štreberi su uglavnom širom otvorenih usta i očiju negdje do Plitvica izdržali sluš...

Sjecam se dobro tih tinejdzerskih godina, taman sam usao u ono doba kada mi obrambeni sustav tijela nimalo nije bio spreman odoljeti vjesto prikrivenom zovu predivnog zenskog tijela. To su ona iskusenja koji nekim tajnim putevima dopiru do pubertetskih osjetila, pogotovo u doba kad masta cuda radi, a hormoni ludjacki cvijetaju. U to doba sam sa lakocom na dnevnoj razini mijenjao djevojke i osvajao njihova mlada, nevina tijela. Jeli tome razlog sto sam im se fizicki svidjao ili sto sam glumio mangupa, ne znam, ali sjecam se da sam bio ponosni vlasnik najpozeljnijih skolskih "trofeja". Cak sam vodio i neku vrstu osobnog ljubavnog knjigovodstva. Znate ono... crtica, broj i njeno ime... Volio sam pratiti kako se brojke povecavaju, a imena mijenjaju... Ali.. !!! Nakon nekog vremena primjetio sam da me dnevna promjena brojeva i imena vise nije zadovoljavala. Neke sam djevojke zelio vidjati 2, 3, 4... dana zaredom, i to mi je postalo sumnjivo... Los znak ? Mozda ? Pa sto cu sa onim ...