ERNEST PELAIC (STORIES)

Ovu priču pišem na svoj 55-ti rođendan, i kako god da brojke okreneš, 55-ta je tu. Da, očigledno je, neminovno prolaze godine. Sjedi mi kosa i brada, poneke manje zdravstvene tegobe onako usputne tek da se nađu rezultat su potrošnje materijala i nemirne „lude“ mladosti, i sve to pomalo doživljavam kao trijumf burnih mladenačkih dana, kao neku vrstu pobjede nad smislom života. Sjedim pred praznim bijelim papirom i počinjem pisati ovu priču koju sebično posvećujem samom SEBI. Još od ranog djetinjstva radio sam sve što sam htio i što mi je padalo na pamet, nisam nikoga i nikada pitao; smijem li, mogu li? Napravih toliko „gluposti i grešaka“ u ovih 55 da ne stane mnogima ni u 100 mirnih života, i sada kada bolje razmislim, ponosan sam na svaku minutu bez iznimke. Istini za volju, napravio sam ponešto i „pametnoga“, ali to me ne fascinira, čini me slabim, i neću se baviti sa tom stranom priče. Uostalom što je to „pametan život“? Velika je to tema i nije prikladna mom rukopisu koji je lišen ...

Znaš TATA, čekao sam da prođe ponoć, da prođe sprovod, pa da ti napišem ovo pismo koje ću objaviti danas na svom FB profilu. Nemam drugačije mogućnosti nego da ga negdje „gore“ pročitaš, ako to „gore“ uopće postoji? Jučer si otišao kod moje sestre, a tvoje kćerke Gorane. Sada ste ponovno skupa. Prvi put od njene smrti otvorena je ta teška kamena ploča i nije mi bilo lako pogledati taj ponor, kad sam ti bacio ružu na lijes. Ti i moja mater ste tu grobnicu kupili tom tužnom prigodom 1980. godine. A gdje ćeš veće tuge kad roditelj kupuje grobnicu da bi sahranio dijete. Kroz teške si životne situacije hrabro i uspravno u životu prolazio i nije ti bilo lako. Nikada nisam razmišljao o tome tko će biti prvi slijedeći. Groblja i sprovode općenito ne volim i izbjegavam ih. Umalo nisam izbjegao i tvoj pogreb, reći ću ti u daljnjem tekstu i ZAŠTO. Znaš TATA, ja i Ti smo imali jedan super skladan i lijep zajednički život prvih 25 godina života, istina znajući tebe i Ti mene, (dvije burne južnjačke...

Ovo vam moram ispricati jer cu poslije zaboraviti! Dva su sata ujutro, moram dovrsiti novu narucenu pismu, dolazi mi pjevac po nju za dva dana. Skuhao sam kavu da se naoruzam za jos jednu dugu neprospavanu noc. Posto nisam nista vecerao, pojeo sam veliki pijat cokolina, po svemu istresao masu Kraš Ekspresa, i polio sa 1/2 litre mlijeka, onako po mom gustu, da bude lipo, slatko... Utaknem novi wiip ulozak, ananas 18 mg nikotina u svoju elektronsku cigaretu, sjednem za klavir i pocnem sa pisanjem pjesme. Nekim cudom nadjem se u ranu zoru pred vratima zadnjeg kata u Kineskom zidu gdje ispred svojih kucnih vrata, na onom tapeticu sjedi Dino Dvornik. Na moje iznenadjenje potpuno je "cist" i zajebaje se sa malenom kcerkicom Ellom.  Kaze mi Dino: "Ej, dobro da si dosao, imas li 200, 300 € treba mi za neku semu?" Aha, opet ista prica promislih, ali onako benevolentno mu kazem da nemam, ali da mogu maznit ocu iz stana, ali prvo bi morao otici na Bacvice. Kaze On meni: "...